Bernardinov lekcionar 1495.
Vuk-Tadija Barbarić, Kristina Štrkalj Despot (prir. i ur.)

Bernardinov lekcionar, kako ovdje prihvaćamo, pa i u naslovu, jednostavnije i sažetije, možda i prihvaćenije, ime prve hrvatske datirane tiskane latinične knjige (inkunabule), objavio je transkripcijom Tomislav Maretić još davne 1885. godine, i to kao Lekcionarij Bernardina Spljećanina po prvom izdanju od god. 1495. Dragica Malić poučila nas je tomu da je itekako potrebno istaknuti odrednicu »datirana« – jer se doista osnovano smatra da je stariji jedan dubrovački tiskani latinični molitvenik kojemu nije sačuvana datacija, što se često zaboravlja. Riječ je o godini 1495., što Bernardinov lekcionar svrstava među najstarije slavenske inkunabule; mjesto tiska bila je Venecija, a tiskar Damjan iz Milana. Tiskana su 104 lista dvobojno (crno i crveno) gotičkim slovima. Zanimljivo je da je primjerak inkunabule po kojoj je Maretić priredio svoju transkripciju nestao u vihoru Drugoga svjetskoga rata, a do danas su se sačuvala svega tri. Godine 1991. objavljen je i pretisak utemeljen na sačuvanim primjercima, koji je priredio Josip Bratulić.

“Bernardinov lekcionar neizmjerno je važan, ponajviše za prenošenje biblijskoga teksta, biblijske riječi. On je na neki način sumirao tradiciju koja je postojala prije njega, koja je bila rukopisna i to na tradiciju pisanja biblijskog teksta narodnim jezikom. Nakon njegova tiska koji je bio krajem 15. stoljeća, više manje gotovo svi tekstovi u 16. stoljeću su se temeljili upravo na tom lekcionaru”, naveo je za u HKR-ovim “Kulturnim minutama” Vuk Tadija Barbarić s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, istaknuvši kako je Bernadinov kolekcionar jedan jako utjecajnim prije svega, biblijski tekst.

“Ova transkripcija, priređena prema nešto suvremenijim načelima, koju sam sam priredio s kolegicom Kristinom Štrkalj-Despot, mnogo je lakša za čitanje i čitatelji će, pogotovo oni koji poznaju čakavsko narječje, prepoznati da jako dobro mogu razumjeti taj tekst, iako je ovisan o latinskom predlošku”, objasnio je Barbarić.

Bernardin Splićanin zapravo je fra Bernardin Drivodilić podrijetlom s otoka Brača, koji je bio redovnik samostana sv. Frane u Splitu. Važnost ove knjige bila je u tome što je postala podloga za tradiciju prevođenja Biblije na hrvatskom području. Njegova izdanja prepisivala su se i prilagođavala štokavskomu i kajkavskomu narječju, zbog čega se može reći da je riječ o prvoj knjizi koja je na taj način ujedinila hrvatska narječja.