Libijski košmar naslov je uzbudljive knjige karijernog diplomata Vojka Senkera u kojoj se prisjeća svog diplomatskog boravka u Libiji od rujna 2008. do srpnja 2014. Senker je imao tu sreću da iz prvog reda svjedoči “zanimljivim vremenima”: vrhuncu Gadafijeve vladavine, kaosu revolucije i životu u postgadafijevskoj Libiji.
Autor ne piše konformistički ni kalkulantski, nego iskreno i po savjesti, dok stil njegova pisanja podsjeća na kakav napeti politički triler. Također, čitatelju se pruža pregršt informacija o ustroju libijske države, o njenoj povijesti, ali i bilateralnim odnosima s Jugoslavijom i Hrvatskom. Uza sve to autor podastire i sasvim intimna svjedočenja svoga odnosno obiteljskog položaja u tim prevratničkim vremenima te s puno literarno-publicističkog dara donosi mnoštvo sličica i anegdota iz kuloara najviših političko-diplomatskih krugova.
“Prvi dani siječnja 2011. protjecali su u normalnoj radnoj atmosferi iako je nakon izbijanja revolucije u Tunisu i Egiptu u Libiji u tajnosti uvedena pripravnost najvišeg stupnja, no to se nije odražavalo na svakodnevni život. Bez obzira na zbivanja u susjedstvu nisam tih dana ili tjedana, sve do 17. veljače, kao ni bilo tko drugi mogao zamisliti da proživljavam zadnje tjedne mirnog života u Libiji, da će Bengazi eksplodirati sredinom veljače, da ću nekoliko dana u drugoj polovici veljače biti svjedokom danteovskih scena evakuacije uspaničenih stranaca na aerodromu u Tripoliju, da će već krajem veljače istočni dio zemlje biti potpuno pod nadzorom pobunjenika, da ću krajem ožujka napustiti Libiju u evakuacijskom konvoju cestom prema Tunisu i ostaviti u kući u mom Gargarešu sve naše osobne stvari, sve što smo Milica i ja u životu stekli (ne znajući hoću li ikad te stvari ponovo vidjeti), da ću na ljeto iste te godine biti ‘zamjenik posebnog predstavnika Republike Hrvatske’ u centru pobune, da će me na aerodromu u Bengaziju dočekati protokol pobunjenika, da ću u Bengaziju tog ljeta piti kavu s Chrisom Stevensom (čiju sam ruku zadnji put stisnuo 4. srpnja 2012. u Tripoliju, a ubijen je 11. rujna 2012. u tom istom našem Bengaziju), da ću se krajem rujna iste godine vratiti u Tripoli, da ću se u prizemlju poslovnog nebodera (u kojem se nalazi Veleposlanstvo) naći 20. listopada 2011. baš u trenutku kad su se na velikom TV-ekranu mogle vidjeti mučne scene maltretiranja okrvavljenog Gadafija nakon što su ga pobunjenici uhvatili, da ću sve svoje stvari u kući u koju sam se vratio naći u najboljem redu, da ću u Libiji biti još prilično dugo nakon toga i da će ta zemlja mjesecima, pa ako hoćete i godinama poslije završetka revolucije, građanskog rata ili pobune, nazovimo to bilo kako, tonuti u teško, kaotično, košmarno stanje i udaljavati se od one idilične, romantične, naivne bengazijske revolucionarne atmosfere iz ljeta 2011. te da ću krajem srpnja 2014. ponovno napustiti Libiju na isti način (u međunarodnom diplomatskom evakuacijskom konvoju cestom prema Tunisu i trajektom u Genovu) i da ću ući u Hrvatsku istog dana (subota) i istog datuma (2.) kao i 2011, jedino mjesec nije bio isti.”
Vojko Senker rođen je 1945. u Zagrebu. Gimnaziju je završio u Puli 1964, a diplomirao na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu 1969. godine. Tijekom zadnjih godina studija završio je Vjesnikovu jednogodišnju novinarsku školu i praktični dio odradio je u gradskoj kronici Večernjeg lista.
Prvi posao (od 1970. do 1974.) bio mu je u Institutu za proučavanje Afrike, koji je 1971. promijenio naziv u Institut za zemlje u razvoju (danas Institut za razvoj i međunarodne odnose). Tijekom rada u Institutu samostalno je napisao monografije Ekvadora i Meksika, a zajedno s kolegama monografije Gvatemale, Hondurasa, Kostarike, Paname i Tanzanije. Sudjelovao je u izradi studija o međunarodnoj znanstvenoj, tehničkoj i kulturnoj suradnji u izdanju Instituta, primjerice studije Tehnička, znanstvena, obrazovna i kulturna suradnja među zemljama u razvoju (1973).
Od 1974. do 1979. radio je u Saveznom zavodu za međunarodnu znanstvenu, prosvjetno- kulturnu i tehničku suradnju. Od 1979. do raspada SFRJ radio je u Saveznom sekretarijatu za vanjske poslove (Uprava za Latinsku Ameriku i Karipsko područje). Prva diplomatska misija bila mu je u ambasadi SFRJ u Republici Kubi.
Od 1993. do 1995. bio je akreditirani honorarni dopisnik Večernjeg lista, Nedjeljne Dalmacije i ljubljanskog Dela iz Grčke. U ta je tri lista u tom razdoblju objavio više od 150 napisa, koji su pokrivali područja od unutarnje i vanjske politike do kulture.
Od 1995. do umirovljenja radio je u diplomatskoj službi Republike Hrvatske. Bio je na dužnostima savjetnika za gospodarstvo u Veleposlanstvu RH u Grčkoj (1995-1999), savjetnika za gospodarstvo u Veleposlanstvu RH u Španjolskoj (1999-2003), ministra savjetnika u Veleposlanstvu RH u Grčkoj (2004-2008) te ministra savjetnika i otpravnika poslova u Veleposlanstvu RH u Libiji (2008-2014).
U časopisu Croatian International Relations Review 2005. godine objavio je članak “Cuba: Peaceful Succession and Democratic Transition” (40-41/2005).
