Tuđmanova doktrina
Vlatko Pavletić

I drugi članci

Na današnji dan prije 75. godina, 14. svibnja 1922. ugledao je svjetlo, u Velikom Trgovišću, Franjo, sin Stjepana Tuđmana i Justine rođ. Gmaz. Od te činjenice mora poći svaki životopisac predsjednika Republike Hrvatske s namjerom da detaljno prikaže i intenzivno osvijetli događaje koji su njegovo djetinjstvo zamračili preranom smrću majke, ali i prosvijetlili proniknućem u tajnu očeva zalaganja za druge, za suseljane, za širu zajednicu, za egzistencijalni interes naroda. Bol zbog gubitka majke nesumnjivo je razlog što se rano nabujala emotivnost Franje Tuđmana povukla u duboke predjele njegove anime, dok su ga daljnja preživljavanja i promišljanja utvrđivala u uvjerenju, da se u životu u pravilu ništa ne dobiva na poklon, nego se naprotiv lako gubi ili se pak mora sve trudom steći: zavrijediti, zaraditi, izboriti...
Otuda u cijelom Tuđmanovu životu primjetna napetost između anime ganutljive do suza i animusa oličenog u osebujnoj tvrdoći zbog koje ga mnogi doživljuju u liku strogog, ali pravednog oca. Time tumačim i njegovu odlučnost da se bez krzmanja oslobađa suradnika koji se nisu pokazali dostojni njegova povjerenja, ali isto tako i ponekad upravo začudno opraštanje radi privlačenja u vlastiti krug i onih - sposobnih, rodoljubnih i radoljubivih - koji su svojedobno bili nepravedni prema njemu, nanijevši mu namjerno zlo. Očito ako animus i ne zaboravi, anima oprosti...