Veli Jože, Voda i druge priče
Vladimir Nazor

,

Orijaš, jak kao bik, kuštrave glave, razdrta odijela i prašan, buljio je u Mlečića i kesio zube, nalik na kudronju koji ne da na gospodarevo ali i ne srce preko plota. Barbabianka se tresao kao šiba; noge mu se bijahu skamenile u krvi što je poginulu oslu tekla iz usta.
- Šjor Zuane! Raznijet će me. Aiuto!
Proto je mirno stajao i uživao. Osvećivao se providuru koji ga već dugo sili da se za njime pješke vuče po kršu, da mu kao sluga nosi vapno i metlu i timari osla. Najviše se proto ljutio što je Barbabianka sam odlučivao koji će se cerovi posjeći. Stoprv onda kad šjor Zuane opazi da je strah providura dobrano izmučio i da su mu i usne problijedjele, reče mu: - Plemeniti gospodine, latite se palice i ošinite toga bezobraznika, ali pošteno!
Barbabianka zadrhta još jače jer se ljudeskara maknu i poče drmati kolcem plasta kao da kani poklopiti sijenom i providura i poginula osla. Proto priđe k Barbabianki, turnu mu palicu u ruku i gurne ga prema divu. Barbabianka je cvokotao zubima kao usred zime i, sasvim iznemogao, puštao da ga proto gura. Ali za čas stara krepost plemenitih mu preda, ili možda trenutačna omama straha, ohrabri providurovu desnu koja se dignu i jedva osinu diva po bedrima.
- Jače, jače! - kliknu šjor Zuane.