Madžun
Vlada Urošević

Svoj posljednji roman Madžun – ujedno prvu njegovu knjigu prevedenu na hrvatski jezik – jedan od ključnih autora suvremene makedonske književnosti Vlada Urošević eksplicitno je označio kao roman o djetinjstvu. Razdijelio ga je u tri dijela: prvi govori o raju, drugi o sjaju, a treći o kraju toga magičnog, formativnog razdoblja naših života.

Apscisu romana čini obiteljska građanska kuća s velikim vrtom i strogim životnim načelima koja vrijede za sve ukućane; ordinatu ili time-line određuju mu nesigurne balkanske godine uoči Drugog svjetskog rata. Godine tijekom kojih Skoplje, u to vrijeme tek mali i prašnjavi grad, s mukom podnosi niz kompliciranih povijesnih okolnosti vlastitog prelaska iz polu-ruralnog u napola-urbano naselje. Scile i Haribde su iza svakog ugla, ama baš svakog prašnog sokaka, popločenog vječitom turskom kaldrmom. Njegov naslov je kratak – tek jedna turska riječ, arhaična i tajnovita. Njezino značenje zapisano je na samom kraju romana, u obliku recepta za pripremu namirnice koja se njome imenuje. Recept je prepisan iz bilježnice autorove bake i, dakako, posve je imaginaran.

Madžun je roman nostalgije. I gubitka. Sve do Madžuna, makedonska književnost nije imala knjigu poput ove: blještavu, dirljivu, iskrenu, čudesnu, neodoljivu u svakom smislu! Vlada Urošević je, naprosto, autentičan pisac. Pisac po usudu, kako se nekoć govorilo. Posvećeni pisac. Kanonski pisac, takozvani klasik, jedan od najvećih makedonskih pisaca uopće.

Vlada Urošević (Skoplje, 1934), makedonski pjesnik, romanopisac, esejist i prevoditelj. Studirao i doktorirao na Sveučilištu u Skoplju, gdje je poslije predavao književnost. Autor je nekoliko zbirki pjesama, više romana, knjiga književnih ktritika i eseja te putopisnih zapisa. Preveo je na makedonski djela značajnijih francuskih pisaca 19. i 20. stoljeća te djela nekoliko makedonskih pisaca na srpski. Značajnija djela: zbirke pjesama "Ljetna kiša" (Leten dožd, 1967), "Panična planeta" (1989); roman "Divlja liga" (Diva liga, 2000); kratke priče "Znaci" (1969); kritike i eseji "Suvremenici" (Vrsnici, 1971), "Astrolab" (2000); putopisni zapisi "Priče iz Pariza" (Pariski prikazni, 1997). Knjige su mu prevedene na engleski, bugarski, njemački, poljski, ruski, slovenski, srpski, francuski i španjolski jezik. Član je Makedonske akademije znanosti i umjetnosti, Europske akademije znanosti i umjetnosti u Strasbourgu, Europske poetske akademije u Luksemburgu i Slavenske akademije književnosti i umjetnosti u Varni.