Konstrukcija identiteta Hrvata 1935. - 1945.
Pitanje o identitetu Hrvata, o tome što su i kakvi su Hrvati, pojavilo se kao jedno od gorućih pitanja u posljednjim godinama međuratnoga razdoblja i u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. U razdoblju od sloma diktature kralja Aleksandra Karađorđevića, preko osnutka hrvatske države u državi, Banovine Hrvatske, do neslavnog i nesretnog završetka prve moderne hrvatske nacionalne države, Nezavisne Države Hrvatske, raspredale su se priče i stvarao se znanstveni aparat koji je trebao odgovoriti na to pitanje. U vrijeme žestokog sukoba različitih ideologija i političkih grupa, hrvatske su mudre glave ponudile svoje odgovore. A ti su odgovori prikazivali Hrvate posve različito. Pristalice hrvatskog seljačkog pokreta prikazivali su ih kao prave Slavene, dobre, radišne, patnike nemilosrdne i nepoštene povijesti, odnosno kao nesretne robove i kmetove. Njima suprotstavljeni pobornici jugoslavenskog nacionalizma, razočarani starčevićanci, prikazivali su Hrvate kao narod svjestan vlastite nemoći. Za te su srpsko-hrvatske nacionaliste, kako su se nazivali, Hrvati bili puki činovnici koji snagu svojih velikih težnji temelje na slovima na papiru, na pečatima i potpisima. Od sloma diktature u hrvatskom društvu jača politička struja hrvatskih nacionalista koja odbacuje i jednu i drugu sliku Hrvata, koje počinju prikazivati kao snažne, slobodoljubive ratnike, hajduke po uzoru na Mijata Tomića. Ti će se nacionalisti vezati uz Nezavisnu Državu Hrvatsku i svoju sliku pokušavati razvijati u državnom okviru, opterećeni ideološkim i međunacionalnim sukobom koji je tu državu obilježio.
Povjesničar Višeslav Aralica u knjizi Kmet, fiškal, hajduk. Konstrukcija identiteta Hrvata 1935. – 1945. objašnjava kako se stvarao identitet Hrvata u tome razdoblju: od slike Hrvata u okviru hrvatskoga seljačkoga pokreta (braća Radići, Rudolf Herceg, Dinko Tomašić) nastale u sukobu s jugoslavenskom ideologijom (Jovan Cvijić, Milan Marjanović, Vladimir Dvorniković), preko rasne teorije do rasprave o značajkama Hrvata u okviru nacionalističkoga pokreta od 1935. do kraja NDH (Filip Lukas, Stjepan Buć, Milan Šufflay, Ivo Pilar).
»Araličina knjiga predstavlja važan doprinos diskusiji o identitetu Hrvata koja se, iako nam se čini kao da se pomalo primirila, u javnosti neizravno vodi već godinama, bez šanse da se smiri. Ovo djelo u kojem se kritički raspravlja o genezi slike Hrvata u prvoj polovini 20. stoljeća trebalo bi pomoći da ta diskusija bude argumentirana i kvalitetna.«
prof. dr. sc. IVO GOLDSTEIN, iz Recenzije
Višeslav Aralica, rođen u Zadru 1972. godine, diplomirao je povijest i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na istom je fakultetu magistrirao i doktorirao, a potom neko vrijeme predavao modernu i suvremenu hrvatsku povijest. Dulje je vrijeme radio na Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu. Područje njegovih istraživanja je kulturna povijest međuratnog razdoblja i Nezavisne Države Hrvatske s naglaskom na problemu ideologija. Uz znanstvene radove u časopisima objavljena mu je knjiga »Matica hrvatska u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj« (2010.).
