Kuharski kanconijer
Veljko Barbieri

Gurmanska sjećanja Mediterana

Još i danas osjećam tjeskobu kad se prisjetim travnja 1981., posljednjih dana Života moje none Anke Barbieri. Čvrsta, ali profinjena starica, strogog aristokratskog izgleda koji joj je već pri prvom susretu davao prednost pred sugovornicima, patila je od osjećaja napuštenosti i samoće, neke teške melankolije koja je bivala jača što je priroda oko nje i njezin životni prostor bio ljepši. Satima bi s terase naše kuće u Makarskoj motrila nevidljivo pomicanje velikoga čempresa, kojeg je u djetinjstvu posadio moj Otac, šiljati vrh nalik na vršak koplja, koji se zabadao kao oštra sjena u more pri zalasku sunca, samo naizgled mrtvo i tromo, kao davno razliveni med. Ništa nije pomagalo što sam dolazio kad god sam mogao i ostajao mjesecima, što je bila voljena od svojih sinova, okružena poštovanjem i pažnjom svih koji su je poznavali. Na neki samo njoj poznat način vjerovala je da je njezin život velika samotnjačka priča, kojoj je i sama uvelike pridonijela, i da se ta neizmjerna samoća ne da ničim promijeniti ni nadoknaditi. Pa ipak, silno me voljela, gotovo kao svoju djecu i sve nas je odgojila onako stroga i nepopustljiva, duboko uvjerena daje život prije svega sazdan od obvezujućih silnica i zakona, koje je željela u nas usaditi, u nas koji smo ih, unatoč njezinim nastojanjima, kršili pa tako pogađali samu bit njezina života punog velikih uzbuđenja, trenutaka radosti i snažnih razočarenja. Najveće među njima bio je vjerojatno moj PIODO, Marcel Barbieri, koji je umro 1977., topao, pametan i poduzetan čovjek, njezina najveća ljubav, ali i najveća izgubljena iluzija. Volio ju je do kraja svoga života, ali na sebi svojstven način, posve suprotan svemu što je željela i u što je vjerovala moja none. U njihovu silovitu i strasnom odnosu, koji je none bezuspješno pokušavala obuzdati ili barem podrediti vlastitom idealu, a nono podgrijavao ili barem slijedio, i koji ih je na koncu oboje slomio, krio se i uzrok njegova nevidljivog, ali snažnog unutarnjeg osjećaja grižnje i nemira te njezine silne melankolije. Boli i nezadovoljstva koja su znala odjednom detonirati, a koje su oboje pokušavali odagnati, ugušiti i utopiti, bježeći i skrivajući se u prostore svakodnevice, obiteljske topline, obveza i svečanosti, koje su živjele i trajale neometane od njihovih nategnuća i od njih samih ili su se stalno vukle oko njih, kao posljednja nada i oslobođenje od nepodnošljiva bremena.