Vječni fašizam
Umberto Eco

Vječni fašizam je tekst predavanja koje je Eco održao na simpoziju na Sveučilištu Columbia. Predavanje su organizirali odsjeci za talijanski i francuski jezik u povodu proslave oslobođenja Europe od fašizma.

Eco u ovome eseju talijanski fašizam naziva jednim „zbrkanim“ i ne posve totalitarnim režimom. Odakle je taj privid „zbrkanog fašizma“? U prvom redu, valja uzeti u obzir tradiciju i kulturu talijanskog društva koje je bilo multikulturalno u smislu pluralizma kulturnih tradicija koje su se preplitale i koje su bile u direktnoj opreci jednoumlju koje je propagirao fašizam. Ideologija fašizma je bila „anti-ideologijska“ – pragmatični skup ideja i načela, duboko antimaterijalistička, antiindividualistička, antiliberalna, antidemokratska, antikomunistička i antikapitalistička (samo deklarativno) – ali i kontradiktorna u svojoj izvedbi jer formalno koegzistira i s monarhijom i s jakom Katoličkom crkvom, ali u njima uspijeva pronaći saveznike. U drugom dijelu eseja Eco, iz kulturološke perspektive, u četrnaest elemenata sažima dijelove svakog fašizma, upotrebljavajući njegov arhetip koji naziva „ur-fašizmom“. Dovoljno je, prema Ecu, da je jedno od tih četrnaest obilježja prisutno u nekoj od inkarnacija fašizma da bi ga se fašizmom moglo imenovati i da, što je obilježja više, to je oblik fašizma artikuliraniji. Na kraju, Eco upozorava kako je ur-fašizam još uvijek oko nas, često neuniformiran i zakamufliran u pristojne ili smjerne ultra-konzervativne pokrete, klerikalističke organizacije, populističke stranke i pokrete.

„Fašizam se danas, kao ideologija i pokret, reinkarnira u stotine novih likova: u liku skinheadsa (naziskinsa), u liku nogometnih navijača s huliganskim metodama koji se skrivaju iza patriotskih transparenata i hiper-patriotske euforije, u kršćanske fundamentaliste koji siju homofobiju, u veterane prošlih ratova koji žele arbitrirati u društvu umjesto legalnih institucija, evokatore poraženih snaga iz Drugoga svjetskog rata, izvođače degutantnih fašističkih pjesama, promicatelje nasilja i netolerancije, ksenofobije, nacionalizma, ratnohuškačkog militarizma – sve te likove rese slične karakteristike. U pozadini tih novih pojava fašizma, tog vječnog fašizma, stoje mnogostruke krize.
U tim procjepima raste i buja „ljuta trava“ vječnog fašizma, i Ecova je nedvojbena zasluga što je ukazao na te njegove sastojke, a na nama je da ih detektiramo u našim društvima i razvijemo protutijela kojima ćemo prepoznati, utvrditi i liječiti društvo od ovakvog tipa političke patologije, ali ne post festum, kao što se to dogodilo s fašizmom, nacizmom, ustaštvom i drugim njihovim inačicama, već kao prevenciju – da se takvo nešto nikad ne dogodi.“