„Znakovi, stavovi, tragovi. Uvidi u hrvatsku likovnu umjetnost zbirka je tekstova Tonka Maroevića s područja povijesti umjetnosti i likovne kritike, odnosno studija posvećenih hrvatskoj modernoj i suvremenoj umjetnosti.
(…)
U prvoj cjelini („Panoramski pregledi“) okupljene su sintezne studije koje donose širi pogled na umjetničku produkciju 19. i 20. stoljeća ili se pak bave određenim stilskim fenomenom, dok su u drugoj cjelini („Portretne studije“) sabrane monografske obrade pojedinih umjetničkih opusa. Na ovaj način sabrano i strukturirano, pisanje Tonka Maroevića o likovnoj umjetnosti jasno odaje svoje kvalitete: uz očekivano poznavanje i priznavanje prethodnih spoznaja, to je prije svega heuristički usmjerena, intenzivna analiza samoga umjetničkog djela, komparativno sagledavanje fenomena u povijesnom prostoru i vremenu te, naravno, spisateljsko umijeće. Premda su posrijedi tekstovi koje je Tonko Maroević pisao zasebnim povodima i kroz vrijeme, ovo izdanje funkcionira i kao svojevrsni pregled, summa na tragu Gamulinovih sinteza hrvatskoga modernog slikarstva i kiparstva, a upravo kao takvo predstavlja neizostavan znanstveni doprinos – Maroevićev povijesnoumjetnički i kritičarski opus, njegovo pisanje o umjetnosti 19. i 20. stoljeća, već zadugo je nezaobilazna referentna literatura za svako znanstveno bavljenje u navedenom području, pa ova knjiga dodatno potvrđuje i produbljuje njegovu uraslost u kapital znanja naše discipline.
(...)
Po profesiji povjesničar umjetnosti, Maroević uvijek piše u dijalogu sa svojim prethodnicima i suvremenicima, posebno autorima koji su definirali poimanje i razumijevanje modernizma u hrvatskoj likovnoj umjetnosti, od Ljube Babića, preko Grge Gamulina i Milana Preloga do Igora Zidića, Božidara Gagre i drugih svojih suvremenika, uključujući i kolege mlađih generacija. Golema literarna obaviještenost, nastrojenost ka razumijevanju i vrednovanju pojava te intelektualna znatiželja, Maroevića čini zasigurno najsvestranijim piscem na području hrvatske povijesti umjetnosti, najcitiranijim autorom na području istraživanja modernističkih umjetničkih pojava, profesionalnim autoritetom koji teži razumjeti ponad vlastitih preferencija.“
Ivana Mance (iz recenzije)
-
„Dvadeset ovdje zastupljenih posebnih studija o slikarima i kiparima doista su samo pars pro toto moje hermeneutičke djelatnosti na polju predstavljanja zanimljivih dionica i ključnih opusa hrvatske moderne i suvremene umjetnosti. Odlučio sam se uglavnom za recentnije pisane i međusobno vrlo diferencirane priloge, kako bih pokazao znatiželju i otvorenost za različite vidove i morfološke opcije autorica i autora razdvojenih estetskim, poetičkim, generacijskim i ostalim mogućim kriterijima. Dakle, bez disciplinarne diskriminacije raspravlja se o slikarima i kiparima, crtačima i primijenjenim umjetnicima; većinom jest riječ o akademski školovanim umjetnicima no to nikako nije – ni bio ni ostao – uvjet. U kronološkom okviru od, po prilici, jednog stoljeća imamo primjeran dijapazon od secesijskog simbolizma (Čikoš Sesija) do postmodernističkog minimalizma (Trogrlić), odnosno – iz drugačije vizure – od realističkih tendencija iz tridesetih godina (Jovanović), pa do realističkih inklinacija prema kraju stoljeća (Vejzović). Posebno mi je drago što je kiparstvo u ovom izboru dobilo odgovarajuće široko mjesto pa su tako omogućene paralele i kontrasti između dosljednog razvijanja moderne tradicije i specifičnosti medija (Angeli Radovani) i izazovnog avangardističkog dovođenja u pitanje svih tvarnih premisa (Kožarić). Čak je na primjeru dvojice izrazitih vršnjaka i zemljaka, dvojice skulptora što potječu iz iste hvarske regije, zamjetljiva upravo egzemplarna polarizacija između delikatne, gotovo lirske modelacije (Kovačić) i robustne gotovo epski monumentalne formacije (Drinković). U područje kiparskog i prostornog, ambijentalnog interveniranja svakako spadaju i izraziti stvaralački univerzumi što kreću i iz pretpostavki primijenjenih oblika, a dolaze, u jednom slučaju, do imaginativne ekspanzije u materijalima i dimenzijama (Buić), a u drugome do sažetosti i sabranosti volumena i znaka (Goldoni). Dvojica kiparski školovanih autora slavonskih korijena, premda i jedan i drugi naročito bujnih motivskih i narativnih polazišta, krenut će svaki svojim putem, jedan prema dramatičnoj i tragičnoj ekspresivnosti (Radauš), a drugi prema nadrealnoj i komičnoj groteski (Bourek).
U ženskoj participaciji, a svakako izvan bilo kakvog rezervata ili enklave tzv. ženskog pisma, imamo opet jasnu dihotomiju između naglašene ekstrovertiranosti do ruba dekorativnosti (Josipović) i duboke introspekcije s materičkim prodorima (Baretić). Naraštajno bliski suputnici također najčešće biraju disparatne opcije: jedan, primjerice, ostaje vjeran senzualnoj figuraciji evokativnog predznaka (Reiser), dok drugi kreće u radikalnu apstrakciju dinamičke gestualnosti. Veliki protagonisti drugoga poraća, svojevrsni obnovitelji modernizma u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća, također su išli sasvim neusporedivim putevima: stariji (Dulčić) odlučio se za sustavno dograđivanje i obogaćivanje jarke kolorističke matrice, a nešto mlađi (Vaništa) za posni i krajnje reduktivni esencijalizam. Rabuzina i Jelavića na kraju, ne bi bilo adekvatno uopće konfrontirati ili tražiti im zajednički nazivnik, pa ipak smijemo pripomenuti da obojica dosljedno njeguju autonomiju oblika.
Ako se i prihvati moja pretpostavka da sam s dvadeset egzemplarnih likovnih osobnosti donekle ukazao na tipološke raspone novijega hrvatskog likovnog kozmosa, može se opravdano postaviti pitanje jesam li na taj način, usputno, predstavio i dostojne zastupnike nacionalnoga nam umjetničkog Parnasa. Odnosno: da li svi navedeni stvaraoci mogu izdržati antologijsku provjeru, te koliki bi drugi autori još, možda i s više prava, zasluživali uvrštavanje u biranu plejadu, mogli biti prihvaćeni u reprezentativan izbor.“
Tonko Maroević (iz Pogovora)
