Razmatranja nepolitičnog čovjeka
Thomas Mann

Priredio i tekstualnokritički pregledao Hermann Kurzke, s njemačkoga preveo Damjan Lalović

Razmatranja nepolitičnog čovjeka (1918) plod su – zapravo, kako on sam definira, "preostatak" – spisateljskog rada Thomasa Manna u ratnim godinama, rezultat žestoke polemike s bratom Heinrichom i otvorenog neprijateljstva prema njegovim antiratnim tekstovima. U Thomasovim eksplikacijama ne stoji pritom samo zagovor monarhističke Njemačke nasuprot republikanskoj Francuskoj, nego se u njima – u skladu s autorovim antitetičnim načinom razmišljanja – umjetnik suprotstavlja "civilizacijskom literatu" (kako Thomas posprdno oslovljava Heinricha), kultura civilizaciji, duša društvu, sloboda pravu glasa, impresionistički ironičar ekspresionističkom satiričaru, nepolitični čovjek političaru.
O naslovnoj i središnjoj temi ovoga svoga konvoluta Mann zapisuje:
Kad sam na stranicama koje slijede zastupao mišljenje da je demokracija, da je sama politika strana i otrovna njemačkom biću; kad sam sumnjao u pozvanost Njemačke za politiku ili je osporavao, nisam to činio u – osobno i nepristrano uzevši – smiješnoj namjeri da svojem narodu ogadim volju za realnost, da ga pokolebam u vjeri u legitimnost njegovih svjetskih aspiracija. Priznajem da sam duboko uvjeren da njemački narod nikad neće moći voljeti političku demokraciju, iz jednostavnog razloga što ne može voljeti samu politiku, i da uvelike ozloglašena "autoritarna država" jest i ostaje državni oblik koji je primjeren njemačkom narodu i kao stvoren za njega te koji njemački narod u osnovi želi.
Te i takve teze političkog značaja – u sebi proturječne i problematične već u doba svoga nastanka, a iz današnjega većinskog kuta promatranja posve prevladane – i sam je Mann kasnije uglavnom revidirao ili odbacio, pa trajnu vrijednost Razmatranja, smatra većina današnjih istraživača Mannova djela, treba stoga tražiti u sferi estetskoga.

Thomas Mann (1875-1955), njemački pripovjedač i esejist, jedan od najznačajnijih europskih književnika prve polovice 20. stoljeća. Njegov svjetonazor i estetiku rano su oblikovali Nietzscheova i Schopenhauerova filozofija te Wagnerova glazba. Godine 1929. dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Godine 1933. nacistička politička kampanja prisiljava ga na odlazak u Švicarsku, a od 1939. do 1952. živio je u SAD-u. Najvažnija su mu djela obiteljska kronika Buddenbrookovi (1901), pripovijetke Tonio Kröger (1903) i Smrt u Veneciji (1912), te romani Čarobna gora (1924), Josip i njegova braća (4 sv., 1933-1943) i Doktor Faustus (1947).