Izabranik
Thomas Mann

... On bijaše nepoznat, ali on je postojao i netko je morao znati tko je on. More ga je doplavilo, ali ipak nije bio morska trava, zacijelo je došao iz nekakve zemlje. Gdje je bila njegova zemlja, gdje njegovi roditelji i tko su oni? Jesu li ga oni, ili tko ga je, tek što se rodio, predao moru - i zašto? Zar je toliko neistine bilo u istini o njegovu podrijetlu? Ne će li odsada morati sav svoj život posvetiti istraživanju istine kakva god ona bila? Bila je to tajna, i on sam bijaše tajna, ali tajna je posrednik svih želja, nada, slutnja, snova i mogućnosti. Prepušten sudbi zbog tajnog poroka? No, gdje su poroci, tu su i plemići. Oni dolje ne znaju za poroke. Kako li bi samo rado dao prostu vrlinu za plemeniti porok.
S takvim je mislima zaspao i prospavao cijelu noć pod drvetom. Kad je svanulo, spustio se na more, oprao se i stigao u samostan baš kad su se opat i braća vraćali iz crkve sa zornice. U nadsvodenu prolazu dobri je čovjek zapazio svoje kumće i lice mu se smračilo u strogosti, premda je rano ujutro uvijek imao crven nos, koji se doimao vrlo bezazleno i nije bio u skladu s njegovim ozbiljnim izgledttm.
- Gregorije - reče - gdje si bio?
Ionako je već stajao ondje spuštene glave, a umjesto odgovora spustio je glavu još niže.
- Moram li u tebi - nastavi opat - u zrelijoj dobi, prepoznati skitnicu i razuzdanika? Nije te bilo na večernjici ni na večeri, ni po noći, a propustio si i zomicu. Kakve li ludosti! Sto te je spopalo, tebe inače pobožna momka?
- Oče - ponizno će Grigorss - peccavi.
- Peccavisti? - Opat se tada ozbiljno uplašio. Njegova obla dimja usna micala se neko vrijeme bez riječi, i krv mu se povukla iz nosa, crvena u praskozorje. - Slijedi me! - zapovjedi mu naposljetku. - Slijedi me smjesta u moju sobu!