Ester
Sándor Márai

Uzaludna ljubav

U životu postoji posebno nevidljivo pravilo da se sve ono što je započeto jednoga dana, prije ili kasnije, mora i završiti. A to i nije neka radost. Ništa ne dolazi u pravo vrijeme, život nam ništa ne daje u onom trenutku kada smo spremni. Zbog toga nereda, zbog toga kašnjenja dugotrajne su naše boli. Mislimo da se netko poigrava s nama. No jednoga dana ipak primijetimo da u svemu postoji čudesan red i poredak... Dvoje se ljudi susretne u pravom trenutku, ni dan prije ni dan poslije... Tek kada su spremni, i to ne prema svojim sklonostima ili strastima, već prema nalogu nekoga nesavladivoga kozmičkog pravila, baš kao što se i nebeska tijela susreću u beskonačnom prostoru i vremenu, točno u jednoj sekundi, i to u sekundi koja je samo njihova u tom beskraju prostora i unutar svih tih milijardi godina.

A ti, zapravo, nisi istinski željela tu ljubav. Nije dovoljno samo nekoga voljeti. Mora se voljeti tako da ni kradljivac, ni tuđa namjera, ni zakon, pa bio on Božji ili svjetovni, baš nitko i ništa ne može protiv te ljubavi. Nismo se voljeli dovoljno hrabro... u tome je bila naša nesreća. A to je već tvoj grijeh, jer je muška hrabrost u ljubavi tek neznatna. Ljubav je, zapravo, vaše djelo. Samo ste u tome nedostižne. Ti si tu negdje pokleknula, a s tobom je palo sve što je moglo biti, što je bila tvoja dužnost, tvoja zadaća, smisao života, l nisu muškarci odgovorni za ljubav. Voljeti treba hrabro. A ti si učinila najgore što žena može učiniti: uvrijedila si se, ustuknula i pobjegla.