Černobilska molitva
Svetlana Aleksandrovna Aleksievič

Knjiga Černobilska molitva, na ruskom prvi put objavljena 1997. da bi 2013. doživjela nadopunjeno izdanje, nastajala je gotovo tri desetljeća, za kojih je autorica u etnografskoj maniri snimala i bilježila razgovore što ih je vodila sa svjedocima i sudionicima černobilske tragedije. Rezultat je novo višeglasno djelo, fakturom blisko Rabljenom dobu s kojim su se hrvatski čitatelji već imali priliku upoznati, hibridna forma koju je 2015. prepoznala i Švedska akademija dodijelivši Nobelovu nagradu za književnost Svetlani Aleksijevič. Životne priče nepoznatih protagonista, pripovjedača vlastite prošlosti, izmjenjuju se u nastojanju da se prenese mala povijest, osobne istine o jednom događaju i političkom sustavu, ali i konkretnom vremenu i životnom prostoru. Dajemo riječ autorici:

O čemu je ova knjiga? Zašto sam je napisala?
– Ova knjiga nije o Černobilu, nego o svijetu Černobila. O samom događaju već je napisano na tisuće stranica i snimljeno stotine tisuća metara filmske vrpce. Bavim se onim što bih nazvala propuštenom poviješću, nevidljivim tragovima našeg boravka na zemlji i u vremenu. Pišem i prikupljam svakodnevicu osjećaja, misli, riječi. Pokušavam uhvatiti svakodnevicu duše. Život običnoga dana običnih ljudi. Jer ovdje je sve neobično: i događaj i ljudi kada su naseljavali novi prostor. Černobil za njih nije metafora, nije simbol, to je njihov dom. Koliko je puta umjetnost vježbala apokalipsu, nudila različite tehničke verzije sudnjega dana, ali sada sigurno znamo da je život daleko fantastičniji. Godinu dana nakon katastrofe netko me pitao: „Svi pišu. A vi živite ovdje i ne pišete. Zašto?” Nisam znala kako o tome pisati, s kojim alatom i kako tome pristupiti. Ako sam ranije, pišući svoje knjige, promatrala patnje drugih, sada je i moj život postao dio tog događaja. Slijepili su se ujedno, ne možeš se odmaknuti. Ime moje male zemlje, izgubljene u Europi, za koju svijet ranije gotovo da i nije čuo, zazvučalo je na svim jezicima, ona se pretvorila u đavolji černobilski laboratorij, a mi Bjelorusi, postali smo narod Černobila. Gdje god da se sada pojavim, svi gledaju s velikom znatiželjom: „Oh, vi ste odatle? I kako je tamo?“ Naravno, moglo se brzo napisati knjigu kakve su se tada pojavljivale jedna za drugom – što se dogodilo te noći na elektrani, tko je kriv, kako su skrivali katastrofu od svijeta i vlastitoga naroda, koliko je tona pijeska i betona bilo potrebno za izgradnju sarkofaga iznad reaktora koji diše smrću, ali nešto me zaustavljalo. Držalo za ruku. Što? Osjećaj tajne. Taj osjećaj koji se naglo nastanio u nama lebdio je iznad svega: naših razgovora, radnji, strahova. Uslijedio je nakon događaja. Događaja-čudovišta. Kod svih se pojavio izrečen ili neizrečen iznenadni osjećaj da smo dotaknuli nepoznato. Černobil je tajna koju još trebamo otkriti. Nepročitani znak. Možda je to tajna za dvadeset i prvo stoljeće. Izazov. Postalo je jasno da osim komunističkih, nacionalnih i novih religijskih izazova među kojima živimo i preživljavamo, na nas čekaju i drugi izazovi, suroviji i totalniji, ali još uvijek skriveni od pogleda. Ali nešto se nakon Černobila odškrinulo…