Tajnoviti ponori
Stjepan Čuić

Išli su za Bokanom bez straha. Davno ih je minuo strah; micali su se spretno i sigurno, a ni Bokan se nije obazirao svaki čas kao za prvog susreta, nego ih je samo s vremena na vrijeme upozoravao na skliske stijene ili polumračne hodnike i prolaze, a pokazivao im je i rosne svodove obrasle mahovinom.
Tako ih je i doveo na jedan odvojak, pokazao im rukom da ga slijede, a onda zastao ispod priručno napravljenih vrata. Na vratima je bila alka s lokotom. Dok je tražio ključ pipajuči se po džepovima, Bokan im glavom pokaza da pogledaju uvis. Visoko gore iskrilo je sunce, a prolaz je bio kao uspravno postavljena cijev prema nebu!
- Za ovo nitko ne zna - reče Bokan i otključa vrata.