Izvori i rukavci
Stjepan Damjanović

zvori i rukavci Stjepana Damjanovića sastoji se od tri dijela. U prvom su dijelu Rasprave o hrvatskoglagoljskoj baštini, hrvatskoj pisanoj kulturi koji je ostvaren ćirilicom, novijim razdobljima hrvatskoga jezika i kulture (Strossmayer, Jonke, Kuzmanović) i našoj jezičnoj sadašnjosti. Damjanović je poznat u našoj filološkoj javnosti kao kompetentan i marljiv istraživač naše jezične povijesti, posebno onih najstarijih razdoblja, ali i autor koji se rado uključuje u rasprave o predstandardizacijskim procesima u hrvatskom jeziku. Jedno i drugo vidi se u prvom poglavlju knjige. Drugi dio Moja Lektira donosi opsežne osvrte na važna filološka, iznimno i druga, djela na koja je Damjanović reagirao u času njihova izlaska (D. Gabrić – Bagarić, M. Samardžije, E. Hercigonje, R. Katičića, M. Žagara) o sabranim djelima umirovljenoga nadbiskupa Marina Srakića ili o književnopovijesnim studijama Katice Čorkalo Jemrić ili o reprezentativnom „Hrvatskom tamburaškom brevijaru“ u kojima Damjanović govori o djelu koje recenzira, ali si uzima prostor i za svoje viđenje određene problematike i svoje objekcije. Te će tekstove sa zahvalnošću čitati mnogi jer to je mogućnost da iskusan i dobronamjeran autor uputi čitatelja ne samo u sadržaj i dosege nekoga djela, nego i u „rukavce“ filoloških struka. U trećem dijelu In Memoriam pet je tekstova koje je Damjanović pisao povodom smrti svojih učitelja i prijatelja (B. Fučić, M. Kuzmanović, J. Vončina, Marija Agnezija Pantelić, M. Šicel). To nisu posve tipični nekrolozi jer osim pažljive osjećajnosti nude vrlo sažeto Damjanovićev cjelovit portret važne osobe. Damjanovićeva Izvori i rukavci sadrži kulturološke objekcije i plemenito nastojanje da se djelo zaslužnih ljudi ugradi u našu svagdašnjicu i oplemeni je, da s kompetentnim znalcima iz prošlih vremena vodimo i dalje plodonosne znanstvene, stručne i kulturološke razgovore.