Jedna priča – dva pripovjedača
Smiljana Narančić Kovač

Pripovjedna slikovnica prepoznaje se po očitim obilježjima: namijenjena je djeci, oslikana je, tanka i lako se čita. Često se o slikovnici razmišlja na razini "knjige za djecu", a ne kao o umjetničkom (književnom i likovnom) djelu. No kakva je to zapravo knjiga? Po čemu je posebna? Koja su obilježja slikovnice kao pripovijedi i kako teorijski opisati obilježja ove specifične književne vrste?

Služeći se semiotičkom metodologijom, Smiljana Narančić Kovač istražila je semantičku strukturu i pripovjedne perspektive slikovnice te analizirala način na koji slikovnica posreduje priču drukčije od ostalih vrsta pripovijedi. U svojoj se studiji usredotočuje na pripovjednu slikovnicu: uspostavlja njezin teorijski model te uz njezinu semantičku strukturu analizira i narativnu komunikaciju, s posebnim naglaskom na narativne perspektive u suvremenim slikovnicama.

Ishodišna je ideja da se u slikovnici jedna priča posreduje dvama zasebnim diskursima – jezičnim (verbalnim) i slikovnim (vizualnim). Pripovjedač je sastavnica oblika diskursa (izraza) svake pripovijedi, tj. pripovjedna konstanta, te u slikovnici svakomu diskursu pripada zaseban pripovjedač. Po tome se slikovnica razlikuje od drugih srodnih vrsta pripovijedi.

Analizom svojstava građe dvaju diskursa autorica otkriva strategije kojima se uspostavljaju pripovjedna svojstva i posreduju pripovjedne informacije. Osobito je slikovni diskurs mnogostruk, višeglasan te izrazito interaktivan i zahtjevan u odnosu prema čitatelju. Nadalje, diskursi uzajamno razmjenjuju svojstva i utoliko su intermedijalni. U suvremenoj je slikovnici čest dvojni diskurs, u kojem se jezični i slikovni diskursi isprepliću, ali nikada ne dolazi do njihova potpunoga stapanja u jedinstveni diskurs, pa i pripovjedači ostaju zasebni.