Strossmayerov Časoslov
Slobodan Kaštela, Ante Vulin (ur.)

Strossmayerov časoslov rijetko je i u okvirima hrvatske umjetničke baštine izuzetno vrijedno i dobro očuvano djelo knjižnoga slikarstva XV. stoljeća. Po nekim značajkama (vrijeme i podrijetlo nastanka, stilske značajke), Časoslov je jedinstven u domaćoj sitnoslikarskoj baštini. Od ulaska u zbirku Strossmayerove galerije starih majstora HAZU, kao poklon biskupa Josipa Jurja Strossmayera prigodom svečanoga otvorenja 9. studenoga 1884. godine, do sada ostao je gotovo nepoznat domaćoj stručnoj javnosti, a posve nepoznat onoj inozemnoj. Osim nekoliko uzgrednih osvrta, nije bio predmetom odgovarajućega znanstvenoga istraživanja te su temeljna povijesno-umjetnička pitanja – preciznija analiza, atribucija, datacija, provenijencija i valorizacija (uz mnoge druge nepoznate podatke) – bila otvorena. Kao predmet, časoslov zahtijeva poznavanje liturgike i osnovno teološko razumijevanje njegovih dijelova.
Prvo poglavlje je stoga posvećeno nastanku i razvoju časoslova, njegovoj strukturi i sadržaju. Ukratko je razmotren socijalni kontekst, istaknuta uloga i značenje časoslova u kasnom srednjem vijeku i opisan postupak izrade i iluminiranja rukopisa. Drugo poglavlje posvećeno je pariškoj sitnoslikarskoj situaciji tijekom XV. stoljeća, stvaralaštvu sitnoslikarā i njihovih radionica koji su obilježili ikonografska rješenja i oblikovna načela. Posebna je pozornost posvećena pitanjima odnosa invencije, predloška i ustaljenih ikonografsko-kompozicijskih rješenja, jer odgovori na njih ključni su za razumijevanje umjetničkoga stvaralaštva u Parizu krajem XV. stoljeća, točnije prostorno-vremenskih okolnosti u kojima je Strossmayerov časoslov nastao. Središnje poglavlje Strossmayerov časoslov sadrži nekoliko zasebnih cjelina. U prvoj cjelini predstavljena je povijest istraživanja i izlaganja rukopisa u kojem je s muzeološkoga aspekta istaknuta uloga Časoslova kao reprezentativnoga dara na samom otvorenju Galerije i njegovo mjesto a parte na izložbama. Zasebno je obrađena provenijencija rukopisa, a podatci dobiveni provedenom tekstovnom analizom i analizom heraldičkih insignija i signatura te istraživanjem arhivskih izvora, interpretirani su. Na taj je način bilo moguće suziti krug oko mjesta podrijetla rukopisa (Pariz), točnije mjesta njegova korištenja (Saintes?) i mogućega tijeka njegova » kretanja« kroz različite ruke odnosno zbirke do trenutka ulaska u zbirku Strossmayerove galerije (Identificiranjem monograma utvrđeno je da se Časoslov nalazio u vlasništvu Henrija d'Orléansa, vojvode od Aumalea tijekom druge polovine XIX. stoljeća, a arhivskim istraživanjem da je rukopis prešao u biskupovo vlasništvo u svibnju 1877. godine). Ujedno je utvrđeno da Strossmayerov časoslov nije nastao kao tipsko djelo za tržište nego kao narudžba imućnijega vjernika.
Analiza sitnoslika, knjižni opis rukopisa, njegova materijalna stanja te opis strukture i organizacije iluminiranih stranica središnji su i najveći dio rada. Unutar posebnih cjelina obrađen je svaki od glavnih dijelova Časoslova. Na početku svake cjeline istaknute su osnovne tekstovne odlike i tradicionalni izbor iluminacija pojedinoga dijela Časoslova. Svakoj pojedinoj sitnoslici pristupilo se kao samostalnom umjetničkom djelu uz naznaku stilskih i ikonografskih poveznica i uzora, te je utvrđena tradicija dviju radionica pariških sitnoslikarā . Sitnoslike Kalendara mogu se približiti načinu Majstora Karla VIII., a ostale sitnoslike Strossmayerova časoslova otkrivaju kao autora Majstora Jacquesa de Besançona čiji je autorski pečat prisutan i prepoznatljiv i na manjim sitnoslikama historijsko-narativnih bordura, Molbenica i historijskih inicijala, iako se ne može u potpunosti otkloniti mogućnost da je u njihovoj izradi sudjelovao pomoćnik/pomoćnici. Usporedba strukture Strossmayerova časoslova sa srodnim rukopisima potvrđuje te veze. Na temelju strukture Kalendara i značajkama sitnoslika u Časoslovu moguće je datirati rukopis nakon 1491. godine. Posljednja cjelina posvećena je ikonografskim posebnostima sitnoslika koje se većinom rješenja uklapaju u očekivane i mnogo puta ponavljane ikonografije u francuskome slikarstvu posljednjih desetljeća XV. stoljeća (za neke teme i ranije). Ipak, sitnoslike kriju i ikonografske zanimljivosti među kojima je istaknuto rješenje stranice sa sitnoslikama za Pokajničke psalme koja je prepoznata kao izvoran doprinos sitnoslikarevu opusu u smislu ikonografske invencije pogotovo s obzirom na povijesni kontekst kroz koji se može protumačiti. U zaključku su sažeti rezultati istraživanja na temelju kojih je moguće vrednovati Strossmayerov časoslov u kontekstu pariškoga slikarstva krajem XV. stoljeća i razumjeti njegovo značenje unutar zbirke starih majstora Strossmayerove galerije i šire, unutar hrvatske sitnoslikarske baštine.