Rijeke i mjesečine
Slađan Lipovec

Poezija Slađana Lipovca uronjena je u suvremenost na koju se organski nastavlja autorovo zanimanje za krajolik: kao motiv u pisanju, kao vid iskaza, ali i kao način samopromatranja lirskog subjekta, jer taj subjekt, po autoru, ne postoji sam po sebi, nego se ostvaruje u određenoj interakciji i u određenom prostoru. Na tragu duboke suživljenosti s krajolikom ovdje se ta problematika proširuje i produbljuje koncentriranjem na tijelo bačeno u prostor, odnosno na različita tijela u različitim prostorima; u netaknutim dijelovima prirode, u prirodi koju čovjek svojim djelovanjem preoblikuje i mijenja, u gradskim kvartovima. Opisi neposrednog okoliša dani m u iskazu u množini kao neodređenom govornom licu, kako bi se sugerirao dojam općenitosti, »ono što bi vrijedilo za sve«. Izrazi, parafraze i citati iz poezije i proze stoga su po brojnosti i implicitnoj poetičkoj namjeri ravnopravni onima iz matematike, fizike, teorije kaosa...

Ova poezija smjera učestvovati u određenom načinu gledanja/razumijevanja svijeta koji se opisuje, kao složenog sustava u stalnom procesu, kretanju, promjeni, kako bi se potom sklopila određena slika o suvremenom čovjeku koji se »neprestance kreće, putuje, živi na putu, između mjesta i bez čvrstih koordinata«. Tomu u poetičkom smislu služe i posebna razmještanja riječi u stihovima, učestala opkoračenja, kao i specifičan ritam pjesama. A iz toga onda proizlazi i struktura zbirke, u kojoj sve pjesme nastoje opisati jednu cjelinu,
cjelinu tijela u pokretu...