U kući malih pustinja
Slavko Jendričko

U ovoj knjizi Slavko Jendričko, jedan od najznačajnijih suvremenih hrvatskih pjesnika, uspješno se nastavlja na
shvaćanje poezije primarno kao rada jezika, kao materijala
kojemu jezik u lingvističkom, dakle strukturnom smislu, daje
ne samo elementarno uporište, nego i prethodi poeziji kao
temeljnoj ekspresiji za izražavanje, oblikovanje i opisivanje
ukupnog opsega ljudskog iskustva. Međutim, Jendricko ne
ostaje pri već afirmiranim odlikama i izražajnim moguć-
nostima takove poezije. On kani ići korak dalje kako bi ne
samo iznova iskušao izražajne mogućnosti te poetike, nego i
da na tim premisama zahvatio načelno nestalno područje
osobnog svijeta. A to onda znači postaviti se pred vlastito
neposredno iskustvo kao novo, rubno područje u kojemu je
autor, istodobno kao subjekt, pokretač i akter zbivanja te kao
jedan od, zacijelo ne najvažniji, konstitucijskih elemenata tog
svijeta, iz stiha u stih, od jedne do druge pjesme, primoran
preispitatisamepretpostavke poezije. Poezija se stoga ovdje
pokazuje kao jedno od sredstava za koheriranje pripadajućeg razumijevanja tog svijeta, sa svim njegovim prepoznatljivo lokalnim, u smislu identifikacije, i trajno izmjenjivim, a svakako izrazito estetskim gabaritima.
U tako postavljenom rasteru onda postaju vidljive brojne razlike i zasebnosti pjesama odnosno pjesničkih ciklusa, u kojima se mjesto govorenja neprestano pomiče kako bi se o neposrednoj okolini, kao fizički distanciranoj datosti i kao komešanju intimnih refleksija i parcijalnih uvida u jednu od dimenzija mentalno—perceptivnih strujanja, moglo progovoriti na što izravniji i neposredniji način.