Knjiga „Socijalizam i modernost; umjetnost, kultura, politika 1950.-1974.“, objavljena uz istoimenu izložbu, održanu u MSU-u od 2. 12. 2011. do 5. 2. 2012, zamišljena je kao nadogradnja cijelog višegodišnjeg istraživačkog projekta. Stoga to poveliko izdanje (415 stranica velikog formata) donosi razrađena teorijska objašnjenja, sustavan pregled istraživanja – kroz tekstove petoro autora koji iznose osobne poglede na poslijeratnu kulturu modernizma. Usto, izdanje sadrži i usporednu vremensku lentu, bibliografiju, fotodokumentaciju izložbe i mnoštvo prateće građe. Svi autori polaze od stajališta da to razdoblje naše prošlosti ne valja promatrati iz konteksta lokalnog, ograničenog pogleda ili iz perspektive trenutačnih političkih interesa, jer se tako zapravo falsificira povijest i umanjuje vrijednost vlastita kulturnog naslijeđa. Autorski tim izložbe i knjige u svojim istraživanjima promatra modernističko razdoblje u širem kontekstu jugoslavenske poslijeratne umjetničke i kulturne scene, te dokazuje čvrstu isprepletenost svih zbivanja i nudi platformu za daljnji razgovor o problemima historizacije, periodizacije i kontekstualizacije modernističke baštine.
Tvrtko Jakovina u tekstu „Povijesni uspjeh shizofrene države: modernizacija u Jugoslaviji 1945.-1974.“ pregledno i pitko sažima ključna zbivanja, političke odluke i susrete, dinamiku hladoratovskih događanja i posljedice u kulturi i umjetnosti. Poput kakva uzbudljivog krimića razotkrivaju se momenti koji su oblikovali kulturu kao „nadogradnju“ te utjecali na umjetnički izričaj vremena. Jakovina analizira kako su „kulturni radnici“ rekli svoje „odlučno ne diktatu socijalističkog realizma“. Ambiciozne reforme iz 1965. promijenile su i gospodarstvo, ali i pridonijele uspjehu znanosti i umjetnosti. Autor zaključuje da se valja prisjetiti kako su američki analitičari ustvrdili da je mala zemlja Jugoslavija dobivala najbolje iz tri različita svijeta: socijalističkog, zapadnog i nesvrstanog te se takvom politikom uspjela nametnuti u svijetu.
Sandra Križić Roban pod naslovom „Obilježja modernosti na području arhitekture, urbanizma i unutrašnjeg uređenja nakon Drugog svjetskog rata“ razmatra kako su se duh epohe i ideje napretka odrazile u oblikovanju prostora i stanovanju. Autorica kaže da je humani karakter socijalističke kulture na području arhitekture značio rekapitulaciju pozitivnih stečevina kulturnog i povijesnog naslijeđa, kritičku analizu nacionalnog i međunarodnog stvaralaštva te definiranje metodologije kao osnovnog preduvjeta nastavka rada. Zahtijevala se ravnoteža između funkcije, konstrukcije i oblika. Ideja pokreta i razvoja, koju je trebalo izraziti socijalističkom arhitekturom, morala je odražavati stvarnost i potencijal cijeloga radnog naroda. Središta tog razvoja su gradovi, modernistički oblikovani.
Ljiljana Kolešnik pod naslovom „Konfliktne vizije moderniteta i poslijeratna umjetnost“ analizira najdinamičniju i najkompleksniju epizodu novije povijesti iz koje je – zahvaljujući općem poletu poslijeratne modernizacije i bezgraničnom povjerenju u znanost i tehnologiju – izraslo moderno urbano (post)industrijsko društvo druge polovice 20. stoljeća. Autorica smatra da je proces rekonstrukcije modernizma dovršen na hrvatskoj likovnoj sceni sredinom 50-ih godina rekonstruiranjem izražajnih sredstava moderne umjetnosti, nadvladavanjem inicijalnog otpora prema apstrakciji i uspostavljanjem važnog odnosa međusobnog povjerenja između likovne kritike i umjetnosti. Stoga je likovna scena zanimljiva i dinamična. U razmatranom razdoblju nekoliko je prijelomnica, ali nedvojbeno jedan od važnijih trenutka jest održavanje Salona 54 u Galeriji likovnih umjetnostiu Rijeci, ali i djelovanje EXAT-a 51, grupe Gorgona, pokreta Nove tendencije, kao i radovi brojnih umjetničkih osobnosti.
Dejan Kršić u tekstu „Grafički dizajn i vizualne komunikacije, 1950.-1975.“ otvara mnoga polemička pitanja o nesustavnosti povijesti dizajna u nas i zadire u bolna mjesta površnosti, nedosljednosti, nepostojanja kontinuiteta. Autor ističe da u jugoslavenskim okvirima pojam socrealizma ima posebnosti te da je više bio pitanje institucionalne organizacije pa i personalne borbe za moć na kulturnoj sceni, nego pitanje forme. Angažirani na reprezentativnim državnim projektima, umjetnici nisu bili modernisti po partijskom zadatku, nego su kao modernisti nužno bili ljevičari, antifašisti, socijalisti pa i komunisti. No, gospodarskim razvojem u teoriju i praksu dizajna ulaze ekonomska propaganda i marketing, te se odnosi usložnjavaju i mijenjaju.
Dean Duda u tekstu „Socijalistička popularna kultura kao (ambivalentna) modernost“ polemički se osvrće na teoriju i problem periodizacije popularne kulture. Zaključuje da u polju popularne kulture dominiraju tri ključna elementa: 1. grad kao njezino poprište; 2. novinski kiosk kao realizirana metafora njezine ponude, distribucije i široke dostupnosti; 3. televizija kao novi medij koji svojom reguliranom programskom izvedbom ispunjava ulogu „popularne prosvjetiteljice“. Autor tvrdi da socijalistička popularna kultura nije nekakav ekskluzivni arhiv, nostalgična oaza koju, nakon što je tobože ispala iz povijesti, možemo nekonfliktno predstaviti. Upravo popularna percepcija omogućuje da stvari izgledaju naivnije, neozbiljnije ili jednostavnije nego što su bile.
Svaki tekst u knjizi sadrži i opsežnu bibliografiju, te će uz „Usporednu vremensku lentu; umjetnost, kultura i politika 1950.-1974.“ zacijelo biti poželjan izvor građe za daljnja istraživanja razdoblja „kad je socijalizam bio mlad“.
