Da sam Šejn
Skupina autora

Bestseler.net natječaj za kratku priču 2007.

Iskreno, to je otprilike zadnje čemu sam se bio nadao kad sam se prihvatio suđenja na prvome Bestselerovom natječaju za kratku priču. Računao sam, doći će sto priča, možda stodvadeset, a stigio ih je pet puta toliko, od čega sto, stodvadeset dobrih. Dobra vijest? Ne: loša.
Stotinu ljudi, tamo negdje vani, sjedi, piše i čini to dobro. Iz toga što su priče poslali na natječaj mogu zaključiti kako im je zajedničko i to što bi htjeli da ih se čita. Poštena je to želja, uobražena koliko i prirodna, logična koliko i neostvariva. Jer, tko danas uopće čita? Ili: čita li danas itko tko i sam ne piše? Bilo je nekad, čak i u vrijeme kad sam ja bio mali, da se pisanje držalo ekskluzivnom djelatnošću. Pisali su samo probrani, oni koji su najvještije ovladali zanatom, oni koji su uspijevali izreći opće na najtočniji način, oni koji su mislili i govorili umjesto svih nas. To se promijenilo. Nestalo je zajedništvo u ime kojega je jedan čovjek mogao govoriti pa tako, kao što Pavao Pavličić točno primjećuje u nedavnom članku, pisci danas »govore samo i isključivo u vlastito ime«. Demokratizacija pisanja otela je zvanju pisca auru mističnosti - jer tko od nas ne govori u vlastito ime, po čemu bi onda pisci bili posebni? - i postavila nas pred još jedan problem: kako suditi pričama koje samo u vlastito ime govore? Stara je kritičarska floskula kako se pisac ne bi na lošu kritiku trebao ljutiti - a gdje neće?! - jer se sudi djelu, a ne njemu kao osobi. Dok se proza trsila uhvatiti opće i govoriti u ime sviju, ta je izjava možda i držala vodu, Proza koja se danas piše ; koja govori samo u vlastito ime briše, pak, tu razliku. Reći priči da ne valja zaista je reći piscu da smrdi, muca i da mu je život dosadan....