Malone umire
Samuel Beckett

Malone (man alone?), naslovni "junak" ovoga zahtjevnog štiva, bespomoćan starac, već na početku kaže da je na umoru i da ne zna gdje se nalazi i kako se tu zatekao. Zatočen u sobi, nepokretan leži u postelji i jedino pogledom dotiče predmete što ga okružuju. Pomiren je s neizbježnim, prisjeća se proživljenoga – možda je on, zapravo, Molloy iz prvoga dijela trilogije, a možda i nije... Beckett osporava svako prisjećanje jer fikcija nikada ne može pobjeći izvan zatvorenoga kruga vlastitih predstavljanja, stoga fikciju treba iznutra raskrinkati njezinim prividom ili beketovski rečeno: "Ništa nije tako stvarno kao ništa."
Malone umire je djelo u kojem Samuel Beckett na svoj jedinstveni način iznosi duhovito, sustavno, pa i poetično, svu složenost odnosa pisca, njegova djela i likova, s time da na neki način, zapravo, progovara o "svome radu u nemoći i neznanju". Strpljivo i minuciozno, uz primjetnu dozu crnoga humora, neumoljivo bilježi svaki detalj kao da ga je sam proživio. Kao i u preostala dva romana iz latentne trilogije, Molloy i Neimenjivi, autor i ovdje opsesivno ispisuje diskurzivnu nemoć čovjeka pred zidom sveopće tjeskobe. Njegov svijet je svijet izvan i iznad osjetilnog opažanja, jer on probija granice viđenja i doživljaja. Zato je Beckett i danas, više od pola stoljeća nakon objavljivanja spomenutih djela, aktualan, moderan, avangardan, inspirativan...