Teologija dvadesetog stoljeća
Rosino Gibellini ur.

U ovoj izvrsnoj knjizi pokušan je cjelovit prikaz povijesti kršćanske misli XX. stoljeća u njezinim najznačajnijim momentima. Izdvojeni su najvažniji tekstovi i tematike koji označuju njezin put. U razvoju teologije XX. stoljeća mogu se odrediti četiri teološka gibanja. Prvo se gibanje potvrđuje dijalektičkom teologijom, čiji je izravan nastavak Barhova teologija riječi. Drugo se gibanje može označiti kao antropološki zaokret u teologiji, a izražava se Bultmannovom egzistencijalnom teologijom, Fuchsovom i Ebelingovom hermeneutičkom teologijom, Tillichovom teologijom kulture te transcendentalnom teologijom Karla Rahnera. Šezdesetih godina - pod teološkim i crkvenim vidom možda najkreativnijeg desetljeća XX. stoljeća - pripremljen teologijom povijesti i raspravom o kršćanstvu, modernizmu i sekularizaciji, otvoren od Bonhoeffera i Gogartena, ostvarivalo se, kao produbljenje antropološkog zaokreta, s teologijom nade, s političkom teologijom i s pojavom prvih oblikâ teologije oslobođenja, treće gibanje, koje je u teologiji probudilo političku svijest. U toj optici teologija ne opisuje vjeru samo intelektualnim, egzistencijalnim i personalističkim kategorijama, kao prianjanje, odluku, susret, već je praksom zahvaća u političkoj dimenziji njezina postojanja u povijesti i u društvu. To se njeno obilježje ne ostvaruje samo u europskoj političkoj teologiji, već se potvrđuje na sve širim i različitijim područjima. Jürgen Moltmann utvrđuje: "Latinskoamerička teologija oslobođenja, crnačka teologija u Sjedinjenim Američkim Državama, Minjung teologija u Koreji, feministička teologija i mnogi drugi oblici teologije pokazuju potrebu i plodnost te političke svijesti kršćanske teologije". Pojavom teologije oslobođenja u posljednjim desetljećima ovog stoljeća, najprije u Latinskoj Americi i među crnačkom manjinom u Sjedinjenim Državama, a potom i u drugim područjima Trećeg svijeta, pojavom teologije inkulturacije u Africi i Aziji, koja postavlja problem odnosa između evanđelja i nezapadnjačkih kulturâ, pojavom feminističke teologije, koja po prvi puta okuplja žene kao subjekt bavljenja teologijom, i otvaranjem konfesionalnih teologijâ ekumenskoj teologiji i teologiji religijâ, teologija XX. stoljeća dovršava četvrto gibanje, koje je uvodi u ekumensko i planetarno razdoblje, u kojem ona postaje izraz, prema analizi koju je načinio Johann Baptist Metz, "svjetske Crkve koja je ukorijenjena u mnogim kulturama i u tom smislu policentrična, u kojoj, uostalom, nije određeno da zapadnoeuropska baština bude potisnuta, već iznova potaknuta i izazvana".