Lijep i mračan
Rosa Montero

Roman Lijep i mračan priča je o ružnoj i surovoj strani života zaodjenuta u ruho bajke (odatle i naslov: život je istovremeno "lijep i mračan"). Napisan je iz perspektive neimenovane djevojčice koju jednog jutra, nakon godina provedenih u sirotištu, na čađavom peronu gradskog kolodvora preuzima strina Amanda i odvodi je k sebi da izgubljeni identitet potraži u suživotu s članovima svoje šire obitelji. Tu skupinu ekscentričnih likova – koje će zajedno s čitateljem djevojčica i sama tek malo-pomalo upoznavati – osim rastresene strine, bivše ljepotice uhvaćene u zamku lošeg braka, čine: stric Segundo, grubijan koji se bavi mutnim poslovima; zatim bratić Mali, plahi dječak koji inteligencijom nastoji probiti svoj put do sigurnog kutka u okrutnom svijetu; gđa Bárbara, djevojčičina baka, iskusna i mudra, ali naizgled hladna starica, s kojom se "začeo svijet" i s kojom djevojčica uspostavlja poseban odnos; i ponajvažniji lik, čudesna patuljica Airelai, žena u vlasti riječi i priče, koja u romanu otvara vrata egzotičnoga i magičnoga. Pozornica radnje je prljavi i bezobzirni marginalni gradski ambijent koji služi kao scenografija jednoj čarobnoj, ali tragičnoj priči o djetinjstvu. Ta Četvrt – koja sa svojim živopisnim i "odviše" ljudskim likovima može biti bilo koji gradski kvart – za djevojčicu predstavlja cijeli i jedini svijet. Čitatelj će, zaranjajući u njega i motreći očima djevojčice, i sam polako otkrivati sve zagonetke koje mu je autorica pripremila u ovom savršeno strukturiranom i stilski sjajno izvedenom romanu. U romanu se realistični opisi svijeta i hvatanja ukoštac s društvenom nepravdom miješaju s čistim pripovjedačkim instinktom, a sve radi stvaranja fantastičnih svjetova. Otuda je roman Lijep i mračan mješavina neuljepšanoga socijalnog realizma, egzistencijalističkog usmjerenja te tajnovitoga, magičnog straha kojim je prožeto opisivanje nepoznatoga.

Rosa Montero, španjolska novinarka i književnica, rođena 1951. u Madridu. Nakon završene srednje škole studirala je psihologiju, a na kraju je završila novinarstvo. Za vrijeme studija surađivala je s nezavisnim kazališnim skupinama Tábano i Canon, a 1976. počela je raditi za dnevnik El País. Za svoj novinarski rad dobila je nekoliko uglednih nagrada (među inima i World Prize za intervjue). Pisala je i scenarije za nacionalnu televiziju TVE. Uz desetak knjiga eseja objavila je i ova književna djela: romane Tetošit ću te kao kraljicu (Te trataré como una reina, 1983), Lijep i mračan (Bella y oscura, 1993), Ljudožderova kći (La hija del Caníbal, 1997), koji joj je donio nagradu Primavera, zbirku priča Ljubavnici i neprijatelji (Amantes y enemigos, 1998; prevedena na hrvatski 2007. u biblioteci Na tragu klasika), zatim roman Luđakinja u nama (La loca de la casa, 2003; preveden na hrvatski 2014. također u ovoj biblioteci) i Pripovijest o providnom kralju (Historia del Rey transparente, 2005), oba ovjenčana prestižnom nagradom književnog časopisa Qué Leer, te Upute za spas svijeta (Instrucciones para salvar el mundo, 2008), Suze na kiši (Lágrimas en la lluvia, 2011), Smiješna odluka da te nikad više ne vidim (La ridícula idea de no volver a verte, 2013), Težina srca (El peso del corazón, 2015) i Tijelo (La carne, 2016). Za literarni i žurnalistički rad u El Paísu dobila je uglednu nagradu Gabriel García Márquez.