Istorija kanibalizma
Roland Villeneuve

Antropofagija, omofagija, kanibalizam: toliko sinonima da bi se označila navika da se ljudsko meso jede bez osjećanja odvratnosti, navika koja seže u mračna vremena, do običaja predaka. Omofagija je prirodna sklonost naše vrste po kojoj se ona razlikuje od drugih. Istina, nagon tjera neke niže životinjske vrste, među kojima su rakovi, pauci, pastrva, šaran i zečevi, da usmrćuju svoje mlade. Kod drugih vrsta, izražen apetit mužjaka ili izljev ljubomore u stanju su nagnati ih da unište svoje potomstvo: poznato je da divlji veprovi i mačke ubijaju svoje mlade, dok kukcojedi pronalaze hranu na tijelu svojih suparnika. Jedino čojek ubija iz gurmanskih poriva i ne treba sumnjati da je meso bližnjeg izvrsno, pošto je potražnja za njim, tijekom vjekova, dovodila do pravih pokolja. Da li je činjenica proždiranja sebi sličnog smješnija ili je, pak, „neprirodnija“ od ishrane koju sačinjavaju insekti, loptice ilovače ili fosilno brašno pomešano sa infuzorijama? Veliki istraživači XVIII vijeka smatrali su ove običaje nevjerojatnim, kao što mi danas držimo da je bezuman način života koji su vodile „zvjeri“ iz Versaja ili mnogi pripadnici viktorijanskog doba. Vjerovali su, posve naivno, da bi Nauka i Kultura dovele do opadanja divljaštva čiji su ih razmjeri strašili. Zanemarivali su urođenu svirepost, sadizam i proždrljivost koji ostaju povlastica istinskih ljudoždera. Monomanija koja ne preza pred ubojstvom, okrutnost, divljaštvo – koje uočavamo već kod djece – uistinu pripadaju svakom vremenu. Da li civilizirani ili pak oni koji se takvima smatraju, uistinu imaju toliko čiste ruke i toliko čista srca?