Gospodar svjetlosti
Roger Zelazny

I tako su stigli u Nebeski Grad, jašući na leđima srodnika ptice Garude, spuštajući se vrtložno u nebeskim gondolama, uzdižući se kroz arterije planina, plamteći preko snijegom natopljenih, ledom išaranih bespuća, kako bi Milju Visoki Toranj nagnali da zvoni od njihove pjesme, kako bi se smijali kroz čaroliju kratke i neobjašnjive tame koja se spustila i ubrzo raspršila; i u danima i noćima njihova dolaska, rekao je pjesnik Adasav da su oni podsjećali na barem šest različitih stvari (on je oduvijek bio izdašan u svojim usporedbama): seobi ptica, sjajnih ptica, preko tihoga oceana mlijeka; povorci glazbenih nota u umu pomalo ludog skladatelja; jatu onih riba iz velikih dubina čija su tijela lijevci i žljebovi svjetlosti koji kruže oko nekakve fosforescentne biljke u hladnoj jami na dnu mora; kišnoj oluji u kojoj svaka kaplja postaje pero, ptica pjevica ili dragulj; i (možda i najuvjerljivije) Hram pun strašnih i silno ukrašenih kipova, odjednom oživljenih, koji pjevaju i odjednom jure svijetom, s jarkim stjegovima koji lepršaju na vjetru, tresući palače i rušeći tornjeve, kako bi se susreli u središtu svega, zapalili ogroman oganj i plesali oko njega, a u svakom trenutku taj oganj ili njihov ples može se oteti nad zoru.
Oni su stigli.