U šećeru lubenice
Richard Brautigan

Brautiganova treća knjiga U šećeru lubenice neposredno se nadovezuje na prethodnu, njegovu najuspješniju, Lov na pastrve u Americi (1967). I Lubenicu i Pastrvu može se naznačiti kao dulje pripovijesti pomalo zakučaste pripovjedne linije ili, recimo, kao niz anegdota razlomljenih u poglavlja, s galerijom čudačkih likova zaokupljenima zavrnutim aktivnostima u uvrnutim okruženjima... Naime, ni najmanje nije jednostavno jednoznačno ustvrditi jesu li to romani ili pripovijesti, ili možebitno novele; ustvari, najjednostavnije je reći – to je Brautigan!
Književni su ga kritičari označili piscem koji svojim knjigama najprimjerenije predstavlja kontrakulturni pokret "mira, ljubavi i glazbe" druge polovice 1960-ih. Rock glazba i tekstovi većine ondašnjih glazbenika (koje na koricama izvrsno dubliraju ovdašnji, koprivnički), pa i sam njihov način života, "plivaju" uz Brautiganovu prozu kao pastrva u vodi. Spomenimo i da mu se predšasnike može naći u bitnicima poput Burroughsa, Kerouaca ili Ferlinghettia, koji je za Brautigana rekao kako je u životu i pisanju "bio više u skladu s pastrvama u Americi negoli s ljudima". Ta njegova kvaliteta, u najboljem smislu tih riječi, dojmljivo je prisutna i u U šećeru lubenice, gdje sunce svakog dana sja drugom bojom i gdje je sve načinjeno od šećera lubenice... Maštovito, snovito, lijepo, ružno, veselo, tužno, neuhvatljivo, poetično, otkačeno, skroz netipično, a tako tipično za Brautigana!