Dom i svijet
Rabîndrânath Tagore

U meni je kipjelo. Naposljetku se više nisam mogla suzdržati da ne progovorim. "Nije li povijest svake zemlje", povičem, "bila to Engleska, Francuska, Njemačka ili Rusija, povijest uzimanja tuđega za dobro svoje vlastite domovine?*
"Oni moraju odgovarati za to što su uzeli drugima; no oni tako postupaju i dalje; njihova povijest još nije završila."
"U svakom slučaju", ubaci se Sandip Babu, "zašto se ne bismo u druge ugledali? Napunimo mi najprije riznice naše domovine ukradenim dobrima, a onda si ostavimo za sljedeća stoljeća da, poput tih drugih zemalja, za to odgovaramo, ako već budemo morali. Ali ja te pitam gdje ti vidiš da naplate takve odgovornosti u povijesti uopće ima?"
"Kad je to Rim odgovarao i plaćao za svoja nedjela, to se ne zna. Sve ono vrijeme očito nije bilo nikakvih ograničenja njegovu napretku. Ali zar ti jedno ne vidiš: kako su njihove političke naprtnjače u koje su trpali ono što su samovoljno uzimali od drugih postale toliko krcate lažima i nevaljalošću da im leda pucaju pod njihovom težinom?"
Nikada do tada nisam imala prigode nazočiti raspravi između mojega muža i njegovih muških prijatelja. Kad god je raspravljao sa mnom, mogla sam primijetiti njegovo oklijevanje da me stjera u kut. Ono je izviralo iz same ljubavi kojom me je bodrio. Danas sam prvi put vidjela njegovo borbeno umijeće u raspravi.
Unatoč tome, moje srce nije htjelo prihvatiti to u stoje on bio uvjeren. Grčevito sam tražila neki odgovor, ali taj nije nadolazio. Kad se u raspravi pojavi riječ "pravednost", tada zvuči ružno ako kažeš da nešto može biti previše dobro, ali time ne i primjenjivo.