Kraj jednog obiteljskog romana
Péter Nádas

Središnji lik i pripovjedač ovog romana fragmentarne forme je Petar Šimun, dječak koji u mađarskoj provinciji odrasta s bakom i djedom četrdesetih-pedesetih godina prošloga stoljeća. Petrove majke nema, a oca – kontraobavještajca koji u nerazjašnjenim okolnostima stradava kao žrtva montiranog političkog procesa – viđa povremeno, uglavnom noću ili slučajno. Nakon smrti djeda, a zatim i bake, Petar dospijeva u internat.
Pripovjedna linija iz Petrova prvog lica jednine kroz koju čitatelj upoznaje njegovu svakodnevicu (djedov svijet koji karakterizira njegova starost i nemoć, ali i strast za svojevrsnim tumačenjem svijeta, bakina borba za hranu u sveopćoj nestašici, igre s djecom iz susjedstva, žudnja za ocem...) omogućuje uvid u pripovjedni svijet nevinog djeteta. Tu subjektivnu liniju dječakova pripovijedanja presijeca druga, objektivnija: djedovo kazivanje povijesnih zbivanja povezanih prije svega sa Židovima. Pritom se radnja nepredvidivo seli iz jednog vremenskog perioda u drugi, iz svakodnevice u mitsku prošlost.
U iznimno bogatom intertekstualnom sloju (Biblija, mitovi, knjige legendi i slično) izmjenjuju se anegdote, pripovijesti koje tematiziraju djedovu mladost, bajke i drugo. Pričanje priče tako otvara put prema izvanjskom svijetu i put prema unutarnjoj samospoznaji. Pripovijedanje se u Kraju jednog obiteljskog romana ispostavlja kao strategija preživljavanja!
U romanu likovi bliski pripovjedaču postupno umiru, bivaju uhićeni ili nestaju. Slika je to kroz koju se u pozadini dječakovih igara i djedovih pripovijesti iščitava vrijeme komunističkog režima i njegovih poslušnika koji su vlastima izdavali svoje prijatelje pa čak i cijele obitelji.

Péter Nádas je prozaik, dramatičar, esejist i fotograf, rođen u Budimpešti 1942. godine. Klasik suvremene mađarske književnosti. U književnosti se javlja zbirkom kratkih proza Biblija (A Biblia) 1967. godine, za kojom slijede Igra potrage za ključem (Kulcskereső játék, 1969) i Opis (Leírás, 1979). Pozornost čitatelja i kritičara zadobiva 1977. objavljivanjem romana Kraj jednog obiteljskog romana (Egy családregény vége), čije je objavljivanje dugo vremena sprečavala mađarska cenzura, a međunarodni ugled zaslužio je desetak godina kasnije, ponajprije romanom Knjiga sjećanja (Emlékiratok könyve, 1986), koji je proglašen njegovim “magnum opusom”. Osim toga poznati su njegovi eseji okupljeni pod nazivom Godišnjak (Évkönyv, 1989) te knjige u kojima pripovijedanje spaja s fotografijom: Nešto malo svjetlosti (Valamennyi fény, 1999) i Vlastita smrt (Saját halál, 2004). Trenutačno posljednja objavljena knjiga je drama Pjev sirena (Szirénének, 2010).
Dobitnik je brojnih nagrada te prevođen na mnoge jezike.
Na hrvatskom je 2005. godine objavljen njegov kratki roman Divna povijest fotografije (A fotográfi a szép története), inicijalno zamišljen kao filmski scenarij, a zastupljen je u dvjema antologijama mađarske proze: Zastrašivanje strašila (2001) i Valoviti Balaton (2005).