Pansion
Piotr Pazinski

U središtu naracije romana neobičan je pansion nedaleko Varšave u kojemu borave Židovi koji su preživjeli Holokaust. U njega u jednodnevni posjet dolazi mladić koji je kao dječak ondje s bakom često provodio praznike i susreće nekoliko ostarjelih gostiju koji ga se sjećaju iz tog vremena. Od tog trenutka glavni junak otpočinje potragu za izgubljenim vremenom, re-kreaciju vlastitog djetinjstva, koja je ujedno pokušajem rekonstrukcije pamćenja zajednice kojoj s punom sviješću pripada: zajednici poljskih Židova kojih više, praktički, nema.

Uz pomoć pak starih pisama, požutjelih razglednica, izbljedjelih fotografija, davno pročitanih novina mladić pokušava ispuniti prazna mjesta povijesti, pronaći i protumačiti njezine reflekse u biografijama stanovnika pansiona, ispitati spor između cionista, koji su zagovarali odlazak u Izrael, i bundovaca, koji su zahtijevali opstanak u okvirima kulturne autonomije unutar poljske države. Iz tih predmeta s naporom iščitava i sudbine onih koji su nakon rata preživjeli, i koji su ili prihvatili komunizam i ostali, ili su se odlučili na izlazak – za emigraciju na Zapad odnosno migraciju u Izrael – u Obećanu zemlju, u Domovinu.
Pansion je, dakle, kronotop židovstva, vremeno-mjesto u kojemu se prelamaju život, povijest i mit. Ali u matici vremena, to je opustjeli dom, čija je obnova moguća samo posredstvom nepouzdana pamćenja.

Piotr Paziński (Varšava, 1973) poljski je književnik, novinar, književni kritičar i prevoditelj. Debitantski mini-roman Pansion, objavljen u Varšavi 2009. godine – a već iduće godine nagrađen uglednom književnom nagradom Pasoš Polityke (Paszport Polityki) te dvije godine kasnije i Europskom književnom nagradom – odmah je prepoznat kao “prvi književni glas trećeg pokoljenja nakon Holokausta”.
Godine 2013. objavio je svoj drugi roman, Ptičje ulice (Ptasie ulice), u kojem postaje arheologom istinskog židovskog groblja – varšavskog geta.