Unutarnja tvrđava
Pierre Hadot

Uskoro ćeš sve zaboraviti,
Uskoro će te svi zaboraviti!
(Misli, VII, 21)

U tome se Marko Aurelije prevario. Prošlo je osamnaest stoljeća (gotovo dvije tisuće godina!), a Misli su i dalje žive. Te stranice nisu bile namijenjene samo nekolicini aristokrata duha, kao što su Shaftesbury, Friedrich II. ili Goethe, nego su, tijekom stoljeća pružale, i još danas pružaju razloge za život bezbrojnim nepoznatim ljudima, koji su ih mogli čitati u mnogim prijevodima objavljenim diljem svijeta.
Današnji je čitatelj prečesto sklon zamišljati da postoji samo jedan mogući prijevod grčkog teksta i bit će iznenađen kad, nerijetko, naiđe na znatna odstupanja. No zbog te bi činjenice morao postati svjestan vremenske distance koja nas dijeli od starih. Naša namjera, to jest da suvremenom čitatelju pružimo uvod u čitanje Misli, neće dakle možda biti nekorisna. Nastojat ćemo otkriti ono što je Marko Aurelije htio učiniti pišući ih, odrediti književni rod kojemu pripadaju, a osobito definirati njihov odnos prema filozofskom sustavu koji ih nadahnjuje, i na kraju, ne pišući carevu biografiju, otkriti ono što se od njega kao osobe pojavljuje u njegovu djelu.
„Bilo mi je stalo do toga da obilno citiram Misli. Mrzim one monografije koje se, umjesto da daju riječ autoru i ostanu što bliže tekstu, upuštaju u nerazumljive elukubracije koje navodno dekodiraju tekst i otkrivaju ono ne-izrečeno mislioca, a da čitatelj nema nikakvu predodžbu o onome što je taj mislilac zaista “rekao”.
Takva metoda, nažalost, dopušta sva moguća izobličavanja, sva iskrivljavanja, sve nategnute “intervencije”. Naše je doba zavodljivo iz mnogih razloga, ali prečesto bismo ga, s filozofskog i književnog gledišta, mogli definirati kao doba besmislice, ako ne i kalambura: bilo što povodom bilo čega!“
-iz intervjua s Pierreom Hadotom koji je vodio Michael Chase

Pierre Hadot (1922-2010) francuski je filozof i povjesničar filozofije specijaliziran za antičku filozofiju, pogotovo neoplatonizam. Hadot se zaredio 1944, ali nakon enciklike pape Pija XII. Humani generis (1950) napustio je svećenički red. Bio je ravnatelj École des hautes études en sciences sociales (EHESS) od 1964. do 1986, a 1982. imenovan je profesorom prestižnog Collège de France, na kojem je bio predstojnik katedre za grčku i rimsku filozofiju. Umirovio se i postao emeritus 1991.