Srdžba i vrijeme
Peter Sloterdijk

Političko - psihološki ogled

U prvoj rečenici europske baštine, početnom stihu Ilijade, pojavljuje se riječ »srdžba«, sudbonosno i svečano poput poziva koji se ne može odbiti. Kao što i priliči dobro složenom objektu neke rečenice, ta je imenica u akuzativu: »Srdžbu, mi opjevaj boginjo, Ahila, Pelejevog sina...« To što se srdžba pojavljuje na prvom mjestu
jasno izražava visoki patos. Kakav se odnos spram srdžbe predlaže slušateljima magičnog početka herojskog epa?
Srdžba kojom na starom Zapadu sve započinje - na koji je način želi izreći recitator? Hoće li je opisati kao nasilje koje miroljubive ljude uvlači u strašna zbivanja? Valja li stoga taj najljudskiji i najstravičniji od svih afekata smiriti, zauzdati, potisnuti? Da li da mu se brzo uklonimo s puta čim ga primijetimo kod drugih ili prepoznamo u sebi? Moramo li ga uvijek žrtvovati neutraliziranom, boljem uvidu?
Odmah se vidi da su to suvremena pitanja, koja nas jako udaljavaju od predmeta - ukoliko je predmet Ahilova srdžba. Stari je svijet imao svoj put srdžbe koji modernome nije dostupan. Tamo gdje se moderni ljudi obraćaju terapeutima ili traže broj policije, znalci su nekoć tražili pomoć od onih iznad. Kako bi zazvučala prva riječ Europe, Homer priziva boginju, u skladu sa starim rapsodskim običajem i uvidom da ukoliko imate neskromne namjere bolje da počnete vrlo skromno. Nisam ja, Homer, taj koji može zajamčiti uspjeh svoga spjeva. Pjevanje je oduvijek značilo da otvaramo usta kako bi se kroz njih objavile više sile. Doživi li moje izlaganje uspjeh i autoritet, bit će da su za to odgovorne Muze a još s onu stranu njih sam Bog ili Boginja. Ukoliko pjev ostane bez odjeka, višim silama nije ni bilo stalo do njega. U Homerovom slučaju Božji sud je posve jasan. Na početku bijaše riječ »srdžba« i riječ bijaše uspješna.