Škola pisanja
Pavao Pavličić

Škola pisanja otvara brojna pitanja o književnosti, našem odnosu prema njoj i filozofiji vremena u kojem živimo. Prvi put objavljena godinu dana poslije Nevidljivog pisma, a godinu prije Diksilenda predstavlja i dio svojevrsne trilogije.

Polaznici škole kreativnog pisanja – u proljeće, u gradiću toliko nalik autorovu rodnom gradu – pronalaze stroj za pisanje priča. Tko je izumitelj stroja, u kakvom je on odnosu s voditeljicom radionice, profesoricom književnosti, koje su sve mogućnosti ugrađene u program stroja, je li on opasan i za koga….

samo su neka pitanja koja čitatelja drže u napetosti. Priča svoj vrhunac postiže u trenutku kada polaznici škole počinju shvaćati da stroj od svega može napraviti priču, točnije da on sve kao priču i shvaća. Ubace li tekst kazališnog plakata, stroj i njega počinje shvaćati kao priču, što znači da je on papiga, da ne razumije što radi. On i ono što je već napisano i u hrvatskoj književnosti vrednovano kao kanonsko, može učiniti boljim. Na ispitu su i August Šenoa, i Marin Držić, i Ivan Gundulić, i Miroslav Krleža.

Pravi kriminalistički zaplet počinje kada se pojavljuje stvarni izumitelj stroja sa zahtjevom da se stroj uništi.