Ljetno kino
Pavao Pavličić

Pavao Pavličić, autor brojnog, vrijednog i žanrovski raznovrsnog književnog opusa, svoj je niz izdanja obogatio novim zanimljivim i ponovno aktualnim štivom o životnim navikama filmofila i sudbinama ljetnih kina u nas pa nas podsjeća: "Nekada davno, u svakom našem gradu postojalo je ljetno kino. Bilo je to baš u doba velikog napretka filma, kad se pojavilo široko platno. Ali, inače je tehnika bila mnogo slabije razvijena nego danas. Televizora je tada bilo malo, a videouređaji nisu ni postojali, pa se tako film mogao pogledati samo u kinu. U isto vrijeme, nije još bilo ni klimatizacije, te je zato u dvoranama bilo vruće i zagušljivo. I, tako su se onda pojavila ljetna kina... Jest, bilo je ugodnije, ali bilo je i posve drugačije. Doživljaj filma tu je tražio više koncentracije i donosio sasvim nova značenja. Jer, u ljetnom kinu čovjek nije bio odvojen od svakodnevne zbilje kao u dvorani, nego je bio u nju uključen. Kad bi samo malo svrnuo pogled s ekrana, ugledao bi prozore obližnjih kuća, iza kojih je gorjelo svjetlo i motali su se ljudi (...)

Ukratko, ono što se prikazuje na filmu bilo je nekako pomiješano s okolnom zbiljom koja je stalno prijetila da razbije filmsku iluziju. I, često ju je i razbijala: ako nikako drugačije, onda tako što je čovjek pamtio da mu je usred najdirljivije ljubavne scene dopro do nosnica miris podgrijanih punjenih paprika, ili da je za vrijeme revolveraškog obračuna začuo s ulice pjevanje poznatoga lokalnog pijanca (...)

Nije to, doduše, bio doživljaj filma, nego doživljaj ljeta: ono je bilo cjelovito tek uz taj film i uz instituciju ljetnoga kina. Objasnilo nam se da ljeto nije ništa drugo nego ljetno kino. Da se kino ne zove ljetno zato što se u njega ide ljeti, nego zato što se u njemu prikazuje ljeto samo".