Koraljna vrata
Pavao Pavličić

Koliko hrvatskih filologa usne razmišljajući o tome da će baš oni pronaći izgubljena pjevanja velikog hrvatskog epa, Osmana? Ali koliko bi njih bilo spremno - kada bi spoznalo daje veliko otkriće dokinulo prirodnu zemaljsku ravnotežu - pronađene dijelove zatajiti, ponovno zagubiti? Pavao Pavličić u već klasičnom romanu Koraljna vrata nije se samo pozabavio Gundulićevim epom, nego je obradio, lako i nenametljivo, jednu od najvećih tema umjetnosti, odnos dobra i zla. Jer, iznad svega u čemu jesmo morala bi biti harmonija, i briga o svijetu u kojemu se sve češće, kako to u romanu stoji, razbolijevaju djeca. I u kojemu je miris lipe sve prigušeniji.

Kako srednjoškolce nagovoriti na čitanje Gundulićeva Osmana? Pitanje je teško, a odgovor
jednostavan. Tako da prije Gundulića pročitaju Pavličića.
Koraljna vrata (prvi put objavljena 1990.) potiču na pogled u književnopovijesni retrovizor. Koraljnim vratima barokni je ep ušiven u suvremenu hrvatsku književnost.
Pavličićev 13. roman po redu ispisan je u 20 poglavlja. Gundulićev Osman ispjevan je u 20
pjevanja. Roman započinje trenutkom kada filolog Krsto Brodnjak, u 33. godini života (!), a u potrazi za neotkrivenim rukopisima starije hrvatske književnosti, dolazi na otok Lastovo. Pronalazak izgubljenih dijelova Osmana povezan je s remećenjem odnosa između dobra
i zla. Čitatelj je uvučen u priču kao da je i on sam, poput Brodnjaka, upao u prazninu epa. A to je najviše što jedan pisac svojim tekstom može postići.
Roman je napisan u ljeto 1989., u godini velike obljetnice Ivana Gundulića (1589. – 1638.). Iste godine Pavao Pavličić na Skupu o Gunduliću drži predavanje naslovljeno Dopjevi Osmana. Taj tekst, i te kako koristan za tumačenje i ocjenu romana, prvi put objavljujemo uz Koraljna vrata.