Katarina, Velika i Mala
Olja Knežević

„Nisam se samo ja raspadala. Izvan mojih mračnih zidova raspadao se svijet“, na jednom mjestu kaže glavna junakinja Katarina, dok od Male postaje Velika. Na ulicama crnogorskoga glavnog grada, koje u jednom trenutku postaju pretijesne pa se produže u beogradske i londonske, Katarina je autentičan glas koji nas u specifičnom autoričinom stilu koji podrazumijeva spoj intimnog i javnog, vodi putem rastavljanja i sastavljanja. Od odrastanja u suton socijalizma, preko naznaka svega onoga što se na tim prostorima potom dogodilo i uranjanja u neku novu ratnu i tranzicijsku svakodnevicu, Katarina je dovoljno krhka i istovremeno snažna da si dopušta posustajanja i padove u najmračnije kutke društvenog podzemlja i najbolnije ljubavne i bračne katastrofe.

Olja Knežević spisateljica je čija proza ne uljuljkava u optimizam niti bježi u pomodni aktivizam; u njezinom romanu skeniraju se obiteljski odnosi i tragedije, ženska prijateljstva, ljubavne izdaje i prevare, odlasci i bjegovi, razni društveni miljei, ali i širi društveni kontekst konfuznih i neuralgičnih događaja koji (pre)usmjeravaju ljudske sudbine. Pomno osmišljeni i karakterizirani likovi i suvereno, dinamično pripovijedanje „Katarinu“ vode putem najboljih romana koji progovaraju o zbilji ovih prostora unatrag nekoliko desetljeća i uspijevaju (p)ostati romanima koje pamtimo po uvjerljivim, snažnim, neprilagođenim likovima punim strasti, kakva je nedvojbeno Katarina.

I kada je žele učiniti Malom i kada se trudi postati Velikom, ulovljena u mrežu koja prijeti njezinom duhu i tijelu, u kojoj se za dominaciju bore moć i novac, razne političke opcije, nasljeđa i zavičaji, Katarina je uvjerljiva i složena, kao život sam, kao i ovaj roman.