Politika bez moći
Noam Chomsky

Nedavno sam, u jednoj novijoj knjizi posvećenoj Noamu Chomskom, naišao na uvodnu rečenicu u kojoj tog autora nazivaju "našim rabinom, sensejom, imamom". Možda bi se i moglo reći da je Chomsky nalik "na mislioca sufizma koji uči praksom", ali sam sasvim siguran da bi takvi kvalifikativi iznenadili tog mislioca koji je oduvijek isticao da "govori ono što misli, a ne ono što bi netko drugi trebao misliti", odnosno da njegova namjera nije "uvjeravati ljude, nego im pomoći da oni uvjere sebe sami".
Takav odnos prema Chomskom i neobična popularnost koju on već dugo uživa, svojevrsni su kuriozitet. Napose u svjetlu nepovoljne recepcije Chomskoga u suvremenoj neoliberalnoj intelektualnoj javnosti koja ga, nakon svojeg "velikog zaokreta" od maoističkog ili staljinističkog ljevičarskog sektaštva prema neoliberalnoj političkoj ideologiji, doživljava kao dvostruki anakronizam. Chomsky, naime, ne samo što odbija podržati sveti rat koji Zapad vodi protiv terorizma (pokazujući intelektualnu osobinu koju Jean Brickmon označava kao "odbijanje mentaliteta svrstavanja"), nego, odbacujući etiketu "javnog intelektualca", sebe izričito naziva "anarhističkim misliocem", zastupnikom ideje koja se, kako to isti neoliberalni intelektualci smatraju, davno izgubila u pijesku Katalonije.