Poruka / The Message
Nika Radić

Nedavno sam s nepoznatim čovjekom razgovarala o seriji mojih fotografija Prozor - Beograd od prije nekoliko godina i gospodin je rekao: "Da, samohrane majke. Sve ih više ima na svijetu". Začudila sam se nad takvom izjavom, jer se po dvije ženske osobe na fotografijama ni po čemu ne može zaključiti da je jedna od njih samohrana majka. Tom prilikom sam primijetila da ja nikad o tim figurama nisam ni razmišljala kao da su majka i kći. Nisam se zapravo ni bavila njihovim odnosom. Mislila sam da su možda prijateljice, susjede, u nekom rodbinskom odnosu, ali nisam pomislila da su majka i kći. Kasnije je čovjek dodao: "Ja sam na kraju jednu takvu i oženio... samohranu majku". Oboje smo se nasmijali i to mi je još jednom potvrdilo da prvenstveno vidimo ono što već poznajemo. Ako imamo neko iskustvo, primijetit ćemo istu situaciju i na slikama koje vidimo. Prepoznajemo ono što smo već iskusili i teško je drugoj osobi reći nešto novo. Toliko sam često citirala Borgesa kad kaže da riječi podrazumijevaju zajedničko iskustvo da se više ne sjećam odakle je citat. Niklas Luhman je napisao da je komunikacija prvenstveno utvrđivanje onoga što je svim sudionicima komunikacije zajedničko, a da se tek onda povremeno mogu artikulirati iznenađenja. To mi se činilo dovoljno važno da sam cijeli taj tekst prevela za knjigu povodom vlastite izložbe prije nekoliko godina.
Rad koji sam sada, dakle neka dva desetljeća kasnije, počela raditi u Berlinu nazvala sam Poruka i sastojao se od slične intervencije u prostoru. U galeriji LoBe sam izabrala prostoriju najsličniju mom ateljeu, tako da rad bez većih promjena nakon izložbe mogu preseliti nekamo gdje može stajati duže vrijeme. Sagradila sam četiri kosa zida od metalne konstrukcije i gipsanih ploča, vrlo slično izložbama iz devedesetih, i kao prvu sudionicu zamolila Annie Davey, s kojom sam zajedno izlagala, da interpretira moju instalaciju. Annie dolazi iz sasvim drugačijeg konteksta od mog. Suvremena umjetnost je možda međunarodna na visokom tržišnom nivou, ali se pojedine scene diljem svijeta i dalje referiraju na ljude koji su važni samo na tim scenama iako izvan njih nitko za njih ne zna. Tu se ne radi samo o geografskoj blizini, nego i o scenama koje se definiraju kroz medij, teme ili druge interese. Razgovor s Annie je bio prvi i još nisam imala iskustva s intervjuima da bih znala što mogu očekivati. Zanimljivo je da je Annie odmah spomenula modernističku skulpturu i sjetila se Tatlina, ali se onda osvrnula na neke engleske televizijske emisije za koje ja nisam nikad čula. I tako je eksperiment počeo. Nakon što je Annie pred kamerom rekla što vidi u mojoj instalaciji, ja sam rad promijenila tako da, po mom mišljenju, više izgleda kao to što je Annie rekla.
Posjetioci su svi okvirno znali o čemu se radi u eksperimentu, te su svi pristali biti snimljeni i dok su gledali rad i dok smo razgovarali. Proces je imao i element igre koju bi se moglo nazvati "Pogodi što je rekao prijašnji sudionik". To je obično bilo pitanje koje su mi sudionici najčešće postavljali na kraju, ali su pristali na igru da prvo pogledaju bez ikakvih uputa za interpretaciju, kolikogod da to nije uobičajen postupak u izložbenim prostorima. Obično u galerijama postoji neki tekst koji daje kontekst i prve natuknice za moguću interpretaciju rada. U ovom slučaju ga nije bilo i vrlo sam zahvalna svim mojim sudionicima da su pristali na igru u kojoj su se morali snalaziti na nepoznatom terenu.

- Nika Radić, Poruka / The Message