Anna
Niccolo Ammaniti

U ovom romanu Ammaniti nam predstavlja ostatke svijeta koji je poharao virus. Odrasli su pomrli, ostala su samo djeca koja će stjecanjem spolne zrelosti i stupanjem u odrasli život također umrijeti. Budućnost je oduzeta, djeca su sama, odrasli koji su se trebali o njima brinuti nestali su, ljudska vrsta osuđena je na umiranje. Nema struje. Hrane i vode polako nestaje. Diljem zemlje bjesne požari. Anna je djevojčica koja tumara rodnom Sicilijom u potrazi za hranom, brine se o sebi i svom bratu i zajedno s drugom djecom bori se za opstanak. Annin život na neki način prokazuje krhku realnost našeg doba i neodrživ sustav vrijednosti svijeta koji polako ide svome kraju. Ammanitijeva zamišljena distopija današnjem čitatelju neće biti previše apstraktna. Djelići radnje u mnogima bi od nas mogli potvrditi i neke vlastite strahove i bojazni pred prekretnicom na kojoj se čovječanstvo danas nalazi. Dok Anna pokušava preživjeti uz pomoć bilježnice koju je njezina majka, čekajući smrt od virusa, ispisala svim mogućim savjetima za preživljavanje kojih se mogla dosjetiti, nemoguće je ne suosjećati s tom djevojčicom, ne razumjeti potrebu djece da ih netko čuva i štiti, da ih vodi, da ih ne napušta. Kroz formu romana distopije ili moderne apokalipse, Ammaniti nam predstavlja svijet bez budućnosti, paradoks života u kojem ni preživjela djeca ne nose svjetlo nade i bolje budućnosti, sputana unaprijed ograničenim vijekom trajanja. Ammaniti je majstor spajanja nespojivog. Istovremeno blistava i nježna, zastrašujuća i napeta, Anna je priča o ljubavi i osamljenosti; poziv na humanost i ljudskost. Ova priča pokazat će sva bolna mjesta našeg svijeta i univerzalnost te boli, te ostavljajući ipak tračak nade i vjere, podsjetiti nas koliko smo daleko spremni ići kako bismo preživjeli.