Još se osjeća tanak zadah truleži. Glasovi su se na ulici prorijedili, počinje vrijeme večernjih televizija, udara ovaj umjetni zvuk zvona s crkve. Don... Don... Ni tornja ni zvona, samo se metalno glasa CD sa zvonima, doziva nešto patvoreno i lažno. Nigdje, nigdje toliko laži kao u ovom zvuku koji je sve agresivniji i agresivniji, glasniji i glasniji, kao da pokušava zaglušiti primisao da se radi o lažnom zvonu, lažnog dozivanja. Nekada je u ovo vrijeme odbijala ura od noći, stvari su imale svoj red, crkve krovove i zvonike, zvonici zvona, a zvona zvon. A sad lažno zvono, na zgradi bez krova i zvonika, iznad lažno mirne ulice, udara li udara. Ura je od noći narode, vrijeme je crnog baršuna, baršun vas neće izdati, njime ćete sve pokriti...
Nezvani, nezvani, ne zvoni, ne zvoni...
Nepoznat netko je, u noći 20. kolovoza 2003. godine, ubio Emanuela Pongračića, na posebno okrutan način. Ali to je tek početak nemilih događaja u jednoj mirnoj zagrebačkoj ulici s drvoredom. U romanu Nade Gašić pred nama defiliraju nerealizirani špijuni, gospođe koje traže svoj mir, homoseksualci u dubokoj ilegali, ostarjeli kvartovski frajeri, ubojice s jutarnje mise, shizofreničari, policajci, ljudi bez domovnice... panoramski promotreni, uvećani i razlučeni, zatečeni u komediji i paklu svojih svakodnevica. Nameće se pitanje: živimo li s ubojicama ili je možda za sve kriva globalno poremećena, pregrijana klima? Bez obzira na odgovor, sitne duše i licemjeri sveudilj tiho marširaju, a mirna ulica postaje slika nasmiješenog lica, lica bez obraza.
Nada Gašić (Maribor, 1950.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je jugoslavistiku i sociologiju. Radila je kao lektorica na univerzitetima u Lenjingradu/Sankt Peterburgu i Pragu gdje je obranila doktorsku disertaciju o češko-hrvatskim kulturnim vezama s početka moderne. Surađivala je na stvaranju prvog Anićevog Rječnika hrvatskoga jezika. Upotrijebivši specifični zagrebački žargon prevela je Hašekovog Dobrog vojnika Švejka. Kao suradnica zagrebačkih izdavača uredila je pedesetak knjiga. Surađivala je s Trećim programom Hrvatskoga radija u emisiji Praskozor. Objavila je nekoliko priča od kojih je jedna uvrštena u zbirku Zagreb Noir.
U pedesetsedmoj godini objavila je svoj prvi roman Mirna ulica, drvored, za koji je nagrađena nagradom Slavić za najbolji debitantski roman, a 2010. objavila je roman Voda, paučina koji je nagrađen nagradom Grada Zagreba i nagradom Vladimir Nazor. Svoj treći roman Devet života gospođe Adele objavila je 2020. u ovoj ediciji.
Romani su joj prevedeni na talijanski, ukrajinski, makedonski, a poglavlja iz romana Devet života gospođe Adele na slovenski jezik.
Živi u Zagrebu.
