Zero
Mirko Valent

Veze trilogije Zero s dvjema znatno starijim hrvatskim dramskim trilogijama, Vojnovićevom i Krležinom, ne mogu se previdjeti. Vojnović u Dubrovačkoj trilogiji uprizoruje pad mitskoga Grada, Krleža u Glembajevima pad građanskoga staleža, a Valent u Zero dekadenciju zapadne civilizacije. Ako se o Vojnoviću govori da je patetičan i melodramatičan, o Krleži da je analitičan i kritičan, o Valentu se može reći da je blasfemičan i šokantan. Valentovo kazalište izlaže šok-terapiji publiku osjetljivu na nebitno, neosjetljivu na bitno. Valentu ništa protuljudsko nije sveto, a ništa ljudsko strano. Valentu je čovjek - onaj koji će s njegovom Aleksandrom reći: Ja sam sloboda - jedina autentična vrijednost i svetost. U njegovom teatru, u tom kazalištu za slobodnu zajednicu glumaca i gledatelja, posebno mjesto pripada tijelu. Tijelo je ujedno i točka u kojoj se Valent ponajviše udaljuje od Vojnovića, Krleže i svih njihovih sljedbenika. I za Vojnovića i za Krležu tijelo je nešto bolesno, sramotno i prljavo, ono je tvar koja sputava čovjekov duh. Valentu je, naprotiv, ljudsko tijelo životno, zdravo, slobodno i lijepo. U skladu pak s tvrdnjom Hansa-Thiesa Lehmanna da ni u jednoj drugoj umjetničkoj formi ljudsko tijelo, njegova ranjiva, nasilna, erotska ili sveta zbilja nije toliko u središtu kao što je to u kazalištu, Valent je autentični kazališni pisac.