Radnja romana Mircee Eliadea "Bengalska noć" (Maitreyi, 1933) odvija se u Calcutti u 1930-im godinama, a u njezinu je središtu odrastanje Allana, ambicioznog mladog inženjera punog kolonijalnog ponosa i predrasuda te tipične europske očaranosti Indijom.
Nakon što Allan prihvati poziv starijeg kolege Indijca, bogatog i utjecajnog inženjera Sena i dođe upoznati njegovu zemlju iz prve ruke, ubrzo ga očara domaćinova lijepa i nepronična kći Maitreyi. Premda je djevojka obrazovana i načitana, on u njoj vidi stanovitu divlju Drugost koja ga intrigira. Slijedi šarmantno, nesigurno udvaranje koje, unatoč svim konvencijama i uzusima indijskog društva, prerasta u ljubavnu vezu koja je nemoguća i, na kraju se pokazuje, tragična: burnu mladenačku ljubav uništava kulturni i kolonijalni jaz.
Iako je dakle u prvom planu Eliadeova romana priča o ljubavi između Bengalke i Europljanina, stalno je kao tema prisutan i raskorak između dviju civilizacija koji možda upravo ljubavna priča najbolje zrcali.
"Bengalska noć" nije autobiografski roman, to je roman-dnevnik u kojem se Mircea Eliade koristi vlastitim iskustvom iz Indije. Iako je autor u znatnoj mjeri izmijenio vlastite podatke, pretvorivši se iz rumunjskoga studenta u engleskog inženjera, ljubavna je priča pretrpjela manje izmjena, a ženi koja je bila uzor za glavni ženski lik nije promijenio ni ime, tako da je ona četrdeset godina kasnije s čuđenjem ustanovila da je u jednoj dalekoj zemlji, Rumunjskoj, svi "poznaju".
Inače je za Maitreyi rečeno da je usporediva s tragičnim junakinjama, da ima crte vječne Eve, vječno ženskoga, a ljubavnici iz knjige uspoređivani su sa slavnim parovima poput Tristana i Izolde. Napisano je i to da ta priča jednom kad pročitamo roman postaje dijelom naše intimne mitologije...
***
Mircea Eliade (Bukurešt, 1907 – Chicago, 1986), rumunjski povjesničar religije, pisac, filozof i profesor, jedan od najuglednijih svjetskih stručnjaka za područje svjetskih religija. Studirao je u Bukureštu i Calcutti, po povratku iz Indije doktorirao iz filozofije tezom o jogi. Najprije je bio asistent na Fakultetu književnosti i filozofije u Bukureštu, zatim tijekom Drugog svjetskog rata kulturni ataše u Londonu i Lisabonu, nakon toga sveučilišni profesor u Parizu, a od 1957. predavao je povijest religija na Sveučilištu u Chicagu.
Nakon filozofskih članaka i književnih pokušaja objavio je eksperimentalni roman Isabel i vražje vode (Isabel şi apele diavolului, 1930), koji se, poput drugog romana Svjetlo kojese gasi (Lumina ce se stinge, 1934), temelji na ezoteričnim iskustvima. Iz njegova bogatog spisateljskog opusa valja spomenuti romane Maitreyi (1933; francusko izdanje 1950. pod naslovom Bengalska noć), Povratak iz raja (Întoarcerea din rai, 1934), Huligani (Huliganii, 1935), Svetoivanjska noć (Noâptea de sanziene, 1955), i Devetnaest ruža (Nouăsprezece trandafiri, 1980), zatim novele, dnevničke zapise, zbirke fantastičnih proza, uz velik broj eseja.
Svojim je znanstvenim radom i zaslugama za utemeljenje povijesti religija kao zasebne znanstvene discipline stekao svjetsku slavu. Mnoga su mu djela objavljena i kod nas: Sveto i profano, Kozmologija i alkemija drevnog Babilona, Mefistofeles i androgin, Kovači i alkemičari, Šamanizam i arhajske tehnike ekstaze...
