Ova knjiga s temom 'Nagrađena hrvatska arhitektura 1990.-2009.' dio je projekta koji čini i izložba na istu temu - projekta u kojem sam se našao u pomalo neobičnoj, dvostrukoj ulozi autora koncepta i fotografa izložbe.
Profesionalna dvostrukost ni otprije mi nije strana. Još od studentskih dana arhitekturu uporno prakticiram s dviju vrlo različitih pozicija: s jedne strane kao projektant, a s druge kao fotograf. Većini kolega iz arhitektonske struke stoga je poznata ova moja svojevrsna podvojenost. No malo je onih koji znaju da, osim arhitekture i fotografije, volim proučavati i povijest, historiju - oduvijek me zanimao utjecaj prolaženja vremena. A upravo mi je ideja za ovu knjigu-izložbu omogućila da objedinim tih nekoliko svojih interesa.
Naravno, ja nisam, niti pretendiram biti, historiograf. Ali se mogu okušati u bilježenju. Parafraziram li naslov jednog umjetničkog projekta koji se također bavio prostorom grada, uvjetno dobivam svoju konceptualnu sintagmu: 'bilježenje (na)grada - bilježenje vremena'. U ovom slučaju bilježim vlastitim autorskim pogledom uperenim kroz objektiv fotoaparata. Vremenski segment u trajanju je zadnjih dvadeset godina, mjesto je Hrvatska, a područje interesa - arhitektonska realizacija. Kriterij za odabir jesu dobitnici godišnjih nagrada Udruženja hrvatskih arhitekata i arhitektonske nagrade 'Vladimir Nazor' Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Arhitektura i fotografija uglavnom se bave slikama - često se, nažalost, i svode samo na lijepe slike. Ako nisu dovoljno 'lijepe', slike se kompjuterom dodatno obrađuju, kao kad se ružno lice pokušava (ne)uspješno uljepšati podvrgavanjem faceliftingu. Svojim fotografijama ja ne uljepšavam, ne fotošopiram - samo bilježim. Želim pokazati utjecaj vremena (kao svojevrsne četvrte dimenzije) na život kuće - zanima me trajanje, starenje i umiranje kuće, tj. vremensko-prostorni biljeg. Osobito značajnu prostorno-vremensku dimenziju u brojnim slučajevima daju korisnici svojim postupnim intervencijama. U tom smislu mnoge su kuće ostvarile visoku razinu životnosti i konceptualne otvorenosti.
Osim bilježenja nagrađenih realizacija i razgovora s voditeljima stručnih savjeta Udruženja hrvatskih arhitekata u odabranom periodu, ovo izdanje Arhitekture i prateća izložba nemaju namjeru daljnjeg valoriziranja. U tom smislu, naše istraživanje može poslužiti i kao skup bilješki, tj. bilježnica koja ostavlja prostor nekoj budućoj analizi i interpretaciji. Ujedno, ovim je projektom u Udruženju hrvatskih arhitekata napokon započeo proces digitalizacije arhive nagrađenih objekata.
Nažalost, neke realizacije (uglavnom je riječ o interijerima) nije bilo moguće snimiti jer su tijekom godina srušene, preuređene, ili zatvorene. Stoga bih želio da ovaj projekt potakne ideju da se sva ostvarenja nagrađena strukovnom ili najvišom državnom nagradom stave pod zaštitu kao spomenici kulture. Time bismo noviju arhitektonsku baštinu vrijednu bilježenja sačuvali za buduće generacije.
Koristim ovu priliku da za iduću godinu najavim nastavak, a time i kompletiranje ovog bilježničkog pothvata, tj. izložbu i knjigu 'Nagrađena hrvatska arhitektura 1959-1990.' (obzirom da je 1959. godine ustanovljena nagrada 'Viktor Kovačić').
