Smisao ljudske egzistencije
Milan Machovec

Tijekom 20. stoljeća postalo je, takoreći, uobičajeno da razni umjetnici i neumjetnici javnost bodu u oči - katkad s određenom flagelantskom nasladom - stavom da život u našem civiliziranom društvu nema nikakvog smisla. Dok je dvadeseto stoljeće još bilo u razvoju, bilo je nečega zastrašujućeg u slutnjama nekih genija poput Franza Kafke ili Gustava Mahlera, a koje su se ticale masovnih užasa koji će u tom stoljeću uslijediti. Od ratova i genocida do ubijanja rođene i nerođene djece, a sve za bijedu tzv. normalnoga života. »Činjaše se da će samo vrijeme kratiti -i da će se brzo kući vratiti« (Mahler, Pjesma o mrtvoj djeci). Od toga su osjećaja bolno patili i tražili izlaz. Povratak - ali kamo? Uroniti u jesensku prirodu koja odumire? Ali bez mogućnosti da se čeka na novo proljeće... U drugoj polovini stoljeća, ipak, našli su se već gdjekoji književnici ili filozofi egzistencije, kako sve više provjetravaju svoje preziranje, svoje gnušanje...