Proze II
Milan Begović

Put po Italiji(1942.),Putopisi(1924.-1943.),Aforizmi i pošalice(1911.-1917.),Fragment nedovršenog romana(1929),Postuma,svezak XV

Svaki dan možete ih sresti iza dvanaest sati, kako idu iz škole i preko Wilsonova trga ulaze u Marovsku — Gundulićevu - Ilicu da se na Zrinjevcu rastanu i pođu svojim kućama.
Sve tri — svaki dan: i Dora i Flora i Desanka.
Kao tri vedre misli — kao tri proljetna uzdaha.
Dorino je lice prekriveno nekom mekanom sentimentalnom maglicom, jedno oko turobno, a drugo nešto pritvoreno i zaokruženo jednom izazovnom porugom — kao da veli molećivim pogledima muškaraca: »Dragi moj, znam ja što ti hoćeš; al sve ti je uzalud.«
Flora je vižlasta i drska kao najrasniji foxterrier: na nosu joj poigrava živ đavo i pravi svakom tko u nju pogleda — dugi nos. Ona nema dva oka — nego dvadeset: ona vidi sve i svakoga, njoj ne izbjegne ni jedan prolaznik, ona gleda i za se i za obe svoje drugarice.
A Desanka je sva jedan posmijeh. I usta i oči i lice i tijelo čak i njezin korak: sve se na njoj smije. Njezina je pojava kao košara puna cvjetnog posmijeha i tko god prođe mimo njih, ona ga prosiplje na nj obadvjema rukama svoje nasmijane duše....