Mara Branković
Mihajlo St. Popović

Žena između kršćanskog i islamskog kulturnog kruga u 15. stoljeću Mara Branković, kćer despota Đurđa Brankovića, žena sultana Murata II i maćeha Mehmeda II, osvajača Carigrada 1453. godine, spada u najzanimljivije ličnosti balkanske povijesti 15. stoljeća. Pored toga što je sudjelovala u diplomatskim pregovorima Turskog carstva i posredovala po nalogu Mehmeda II, napravila je mnogo za svoje sunarodnjake, prvenstveno svojom darovnim i ktitorskim aktivnostima. Naročito je brinula o svetogorskim manastirima, Hilandaru i Svetom Pavlu. Ova monografija, koja obuhvaća različite kulture i narode, govori o životu Mare Branković na osnovi velikog broja pisanih izvora, bizantskih, srpskih, turskih i latinskih. Povijesni izvori, kronike, putopisi, povelje i pisma, posebno dokumenti iz Državnog arhiva u Veneciji, omogućili su autoru da se posveti pitanju organizacije harema turskog sultana, kao i društvenom položaju koji je Mara tamo imala s obzirom na svoju vjeru i porijeklo. Prvi put u znanosti sabrani su svi pisani izvori 15. stoljeća, ali i nešto kasniji, u kojima se Mara spominje. Koju slobodu djelovanja je imala u pojedinim razdobljima svog života? Koliko treba cijeniti stupanj njezinog samostalnog istupanja? Koju titulu je imala u pisanim izvorima tog vremena? Koliki je bio njezin stvarni utjecaj na diplomaciju i politiku vladajućeg sultana? Pregledno i dokumentirano, uz nova saznanja o Mari Branković predstavljena je i šira slika, kako njezine obitelji, tako i političke te kulturne povijesti jugoistočne Europe.