“Teorija romana” zbornik je radova o romanu Mihaila Mihailoviča Bahtina, jednog od najznačajnijih ruskih filozofa i književnih teoretičara dvadesetog stoljeća. U ovom zborniku, u prijevodu Ive Alebića i prof. dr. sc. Danijele Lugarić Vukas, predstavljeni su najvažniji Bahtinovi radovi o teoriji romana, uključujući tekstove “Riječ u romanu”, “Uz Bildungsroman”, “Oblici vremena i kronotopa u romanu”, “Iz pretpovijesti romaneskne riječi” te “Roman kao književni žanr”. Pored samih tekstova, izdanje je opremljeno predgovorom prof. dr. sc. Deana Dude, predgovorom Ive Alebića, tekstom Sergeja Georgijeviča Bočarova, ruskog filologa i vlasnika autorskih prava na Bahtinovo djelo, te pojmovnikom koji je sastavio glavni urednik izdanja, Josip Ivanović. “Utjecaj Mihaila Bahtina na teorijsku misao 20. stoljeća neosporan je.
Bahtin, kontroverzna figura u okviru svoga rada pod paskom staljinizma, često je spominjan kao jedan od najvažnijih ruskih znanstvenika u području humanistike i društvenih znanosti općenito, ostavljajući traga kako u literarnoj teoriji tako i u političkoj misli. Izgrađen na temeljima ruskog formalizma, njegov pristup diskurzu pleše na ivici između strukturalizma i konstruktivizma, tvoreći kompleksne tipologije koje generaliziraju tendencije što ih možemo naći u brojnim literarnim izvorima. Njegova čitanja afirmiraju kontekst kao važan ključ za razumijevanje teksta, bio taj kontekst kulturni, prostorno-vremenski ili pak žanrovski. Stvari i tekstovi ne postoje sami za sebe, već uvijek i isključivo u relaciji i dijalogu s drugim stvarima, odnosno tekstovima. Bahtin u svojim radovima posebno obrađuje koncepte intertekstualnosti, dijalogizma (koji mu je važan i za razumijevanje socijalnih relacija, ne samo tekstualnih), polifonije (iz čitanja Dostojevskog) i heteroglosije (svaki roman sastavljen je od mnoštva stilskih registara i glasova posloženih u posebnom, umjetničkom sustavu, koji njihove odnose posebno označava). Kritično se odnosio prema pokušajima zaključivanja autorske „namjere“ iz teksta, prema njemu, takav tip čitanja je monologizam; autorovu originalnost Bahtin vidi u poretku elemenata, a ne u samim elementima. Osim na području književnosti, gdje je zauzeo ulogu jednog od ključnih proučavatelja romana, Bahtin se bavio i lingvistikom i filozofijom (bio je, npr., protiv promatranja jezika kao zatvorenog sustava, smatrao je da to vodi elitizmu).
O Bahtinu se mnogo pisalo, Vladimir Biti je ranih devedesetih objavio zbornik Bahtin i drugi, ali samih izdanja djelâ Mihaila Bahtina u Hrvatskoj još nije bilo. Ovu prazninu u prevedenoj teoriji (književnosti) treba popuniti upravo ova zbirka radova o romanu, možda i najvažnija ostavština Mihaila Bahtina budućim misliocima. Od svekolikog autorova opusa, baš su radovi o romanu oni koji zazivaju širi društveni kontekst i koriste se filozofskim analizama i konceptima kako bi na nevjerojatno jasan i precizan način odredili put žanrova u povijesti književnosti, od antičkih epova pa sve do suvremenog romana i svega što on donosi. Roman, kao „nezavršen žanr“, kako ga Bahtin naziva, zapravo evocira sam život, ili čitanje, kao nezavršen proces, što čini roman najsuvremenijim i najotvorenijim od svih žanrova. Jasno, iz tog se konceptualnog procesa može iščitati i niz političkih i filozofskih konzekvenci.” iz recenzije projekta prof. dr. sc. Juraja Božičevića
