Istorija ludila u doba klasicizma
Michel Foucault

Istorija ludila u doba klasicizma, integralno izdanje s dodacima

Pascal: „Sasvim je izvjesno da su ljudi nužno ludi, pa bi, ne biti lud, bio još jedan oblik ludila”. I još ove riječi, Dostojevskog, iz Piščevog dnevnika: “Ne dokazuje se sebi vlastiti zdrav razum tako što se susjed zatvara u ludnicu”.

Treba načiniti povijest tog drugog oblika ludila – tog drugog oblika preko kojeg se ljudi, potezom neprikosnovenog razuma kojim zatvaraju svog susjeda, obraćaju i prepoznaju kroz bespoštedni jezik ne-ludila; otkriti trenutak te urote prije no što se konačno učvrstila u vladavinu istine, prije no što ju je oživio polet pobune. Pokušati da se u povijesti ponovo nađe ona nulta točka povijesti ludila, kada je ono neraspoznatljiv doživIjaj, doživljaj još neodjeljen od same podjele. Opisati, od početka  njegovog skretanja, taj drugi  oblik koji, zamahom i s jedne i s druge strane, za sobom ostavlja, od sada otuđene, gluhe za svaku promjenu i kao mrtve jedno za drugo, Razum i Ludilo. To je, sumnje nema, neugodna oblast. Kako bi se njome prošlo valja se odreći udobnosti konačnih istina, i nikada se ne prepustiti vodstvu onoga što možda znamo o ludilu.