Crni kabinet
Max Jacob

Crni kabinet (1922) pseudoepistolarni je roman, zbirka uglavnom izmišljenih pisama koja autor popraćuje tobože meritornim komentarima u kojima savjetuje imaginarnog pošiljatelja kako da riješi svoj sasvim privatan problem i tim ludističkim postupkom slika satiričan portret društva općenito, provincijskog života posebice, i njegove nakaradne buržoazije.
"Le cabinet noir", kako glasi naslov izvornika, francuski je izraz koji se odnosi na tajni ured u kojem su državni službenici otvarali i čitali pisma sumnjivih osoba prije nego što bi ih proslijedili do odredišta. Takva praksa započela je s uvođenjem poštanske službe, ali tek je Luj XV. uspostavio poseban ured za tu svrhu. Jacob nam naslovom sugerira da smo u privilegiranoj poziciji čitanja povjerljive korespondencije i da ćemo na toj osnovi moći steći dublji uvid u ljudsku prirodu nego što je to inače moguće.
U ovom remek-djelu satire likovi u pismima na pikantan način govore o svom životu, iznose ideje i gledišta o problemima koji ih muče. Popratnim pak komentarima Jacob dodaje nov sloj tim kratkim naracijama, čime djelo dospijeva do granice apsurdnosti. Glumeći nekoga tko je, poput nas, čitatelj pisama uvrštenih u knjigu, Jacob u komentarima uspoređuje ruralni i urbani mentalitet, komentira mijene u društvenim običajima kroz naraštaje, pridodaje historiografske reference. Ponekad "komentator" reagira blagom porugom, ironijom, ponekad zgražanjem, što sve pridonosi dojmu autentičnosti i stvara ozračje živa, iskričava dijaloga.
Verbalnim žongliranjem i monološkim tiradama u parodijskom stilu Jacob prikazuje svojevrsnu "ljudsku komediju" u kojoj konkretni opisi puni najsitnijih detalja rišu portrete koji poput likova na pozornici postoje dok ih obasjava svjetlo, a potom nestaju te ponovno bivaju osvijetljeni u komentarima, ali iz drugog kuta, često iznenađujuće neočekivanoga.

Max Jacob (1876-1944), francuski pjesnik, romanopisac i slikar. Potomak pruskih Židova, rođen u Bretanji. Do 1897. školovao se u Parizu, no napustio je školu radi umjetničke karijere. Godine 1901. upoznao se s Picassom i postao njegov prvi prijatelj u Francuskoj, što će ostati zauvijek.
Tvrdio je da je 1909. imao viziju Krista zbog koje se preobratio na katoličanstvo, no stalno je bio polariziran između snažne pobožnosti i divlje boemštine. Godine 1921. povlači se u polumonaški život u Saint-Benoît-sur-Loire, zarađujući prodajom slika. Početkom 1944. uhitio ga je Gestapo, potom je premješten u internacijski kamp Drancy nedaleko od Pariza, gdje je preminuo prije planirane deportacije u Auschwitz. Pisao je pjesme u prozi i stihu, pripovijesti i novele, poetske romane, drame, književnokritičke eseje, umjetničku kritiku te eseje o duhovnim temama, a objavljena su i brojna izdanja njegove korespondencije.
Među njegovim pjesničkim djelima ističe se zbirka pjesama u prozi Čaša za kocke (Le Cornet à dés, 1917) te lirska zbirka Središnji laboratorij (Le Laboratoire central, 1921). U romanu Sveti Matorel (Saint-Matorel, 1909) i u djelu Obrana licemjera (La Défense de Tartufe, 1919) opisuje svoja religijska iskustva, a u romanu Carska žrtva (Sacrifice impérial, 1929) iskazuje potrebu samoanalize.
Njegov slikarski rad također svjedoči o vezi između simbolizma i nadrealizma, a za života je imao dvije izložbe u New Yorku – 1930. i 1938. godine.