Grafolingvistika srednjovjekovnih tekstova
Mateo Žagar

Mateo Zagar u djelu Grafolingvistika srednjovjekovnih tekstova razmatra one pismovne posebnosti koje nemaju izravnu, funkcionalnu paralelu u usmenom jezičnom izražavanju, nego su u službi što primjerenije vizualne prezentacije pisanoga materijala. Takav pristup osobito je djelotvoran u pristupu starim tekstovima (kojima najčešće ne znamo vrijeme i mjesto nastanka te autora) i bitno uvećava broj spoznaja, proširuje ih i produbljuje, u odnosu na
paleografski opis koji se, što se jezičnih problema tiče, svodio uglavnom na utvrđivanje odnosa grafem: fonem.
Novi pristup podrazumijeva ravnopravnost pismovnoga i usmenoga izražavanja. Zagar u prvom dijelu rada opisuje kako
se taj odnos promatrao u povijesti jezikoslovlja posvećujući posebnu pažnju razgraničenju grafetike i grafematike,
nudeći shemu u kojoj su fonematika i grafematika vezane uz jezik, a fonetika i grafetika uz govor. Druga relevantna
dioba je po načelu usmenost: pismenost
Usmenosti pripadaju fonematika i fonetika, a pismenosti grafematika i grafetika. Dragocjeni su i Žagarovi prikazi relevantnih teorija i njegovi vlastiti pogledi izgrađeni na tim teorijama, ali i na specifičnom
materijalu starih glagoljičkih tekstova. Njegovo istraživanje smjera, dakle, na one odsječke pisanja koji na izgovornu stranu uopće ne utječu, odnosno nemaju ondje nikakvu distinktivnu zadaću. Posebno ističemo da autor nije upao u pogrešku da pri predstavljanju samostalnosti grafetičke razine izgubi iz vida sličnosti s govorenim jezikom. Za razliku od vodećih suvremenih grafolingvista (Amirova, Gallman, Miklas i dr.) koji jako inzistiraju na neovisnosti pismovnoga jezika, Zagar drži da se ne može govoriti o dva neovisna jezika, ali nije ispravno tvrditi da pisani jezik samo slijedi govorni. On je svoju mrežu terminoloških određenja izgradio na temeljima klasične
strukturalističke dihotomije, ali razlikujući u pisanom tekstu jezična sredstva od onih koja su organizirana prema vizualnim zakonitostima. Knjiga unosi u našu sredinu nove znanstvene i stručne spoznaje o pisanju, posebice onom srednjovjekovnom. Ona u najboljem smislu riječi europeizira taj odsječak naše filologije nudeći, posebice u trećem poglavlju, i niz vrijednih kulturoloških spoznaja koje će rado pročitati svi koje zanimaju znakovni jezici, ali i svi koji su zainteresirani za povijest knjige kao predmeta.